Prebaciti nešto ili nekoga s jednog mjesta na drugo ne čini se osobito zahtjevnim poslom. Sve dok se radi o malim brojevima. Stvari se kompliciraju kad toga ‘nekoga’ ili ‘nečega’ ima u ogromnim količinama. Kad je primjerice trebalo prebaciti milijun ljudi (izbjeglica, prognanika, azilanata i ekonomskih emigranata iz Sirije, Libije, Afganistana) s jedne hrvatske granice na drugu, bilo je potrebno angažirati logistiku. Pa su svoj dio logističkog kolača i zarade na tom poslu uzeli i hrvatski autobuseri, Hrvatske željeznice, a i mnogi su policajci tog mjeseca dobili veću plaću zbog prekovremenih sati, terenskog dodatka. Što se dakako odrazilo u nekakvim milipromilima i na rast BDP-a. Kojemu je svejedno troši li se zbog želje ili potrebe.
Ne završe sve logističke operacije uspješno, uglavnom zbog toga što nisu ni planirane sa sretnim završetkom. O tomu bi nam mogli svjedočiti brojni preživjeli i ideološki zabludjeli negdašnji stanari Golog Otoka koji su godinama prebacivali kamenje s jednog mjesta na drugo. A onda natrag, tamo gdje je i bilo na početku. Slične operacije imali smo priliku vidjeti pri sanaciji zaostale šljake u pogonima bivše tvornice ferolegura Dalmacija iz Dugog Rata, kao iz pogona bivše tvornice elektroda i ferolegura iz Šibenika. Neke minimalne količine te šljake se uspjelo naknadno prodati tvornicama po Zapadu, a većina od desetaka tisuća tona se tek premjestila s jednog mjesta na drugo. Tako danas mogu svi prolaznici autocestom A1 (tim ponosom naše cestogradnje i tim nerješivim problemom enormnog vanjskog duga, istovremeno) vidjeti odmah iza izlaza Zadar II par crnih brda šljake. Koja je možda radioaktivna, možda nije, no sigurno ne doprinosi zdravlju flore i faune, ljudi u blizini. Takva brda od šljake nisu hrvatski izum. Po bivšoj Istočnoj Njemačkoj ih ima na desetke. Naime, i oni su prošli kroz inkviziciju tranzicije iz socijalizma u kapitalizam poput nas. Pa brda od šljake dođu poput spomenika socijalizmu.
Umjesto teške industrije, po istočnonjemačkim pustopoljinama zasijane su tisuće vjetroelektrana. Koje označavaju novi ekološki smjer u njemačkoj proizvodnji električne energije. Kako su nam Nijemci uvijek bili uzor, ne treba čuditi da se i naša vlast odlučila za stimulaciju izgradnje vjetroelektrana po Dalmaciji. Šteta je da bura puše samo zato kako bi se zatvarao Maslenički most kad se iz bure može izvući i financijska korist. Korist za neke, ne za sve. Naime, u cijeni električne energije koju plaćaju hrvatska kućanstva nalazi se i premija za vlasnike vjetroelektrana, solarnih elektrana i onih na biomasu. U iznosu od cca 300 milijuna eura. Kad vlasnici elektrana plate rate kredita bankama koje su ih financirale, ostat će im pozamašan iznos na računu. Ne moraju plaćati zaposlenike jer ih nemaju, ne moraju brinuti o naplati jer imaju državne garancije da će im svaki kilovat isporučene energije biti plaćen po povlaštenoj cijeni. Koja nije tržišna, već nekoliko puta veća (koliko su korupcijsko-lopovskim mrežama zanimljiva te državne isplate poduzećima-vlasnicima vjetroelektrana, pokazuju i opetovane logistički zahtjevne pljačke putem lažiranih javnobilježničkih ovrha kojima državna agencija FINA novac s njihovih računa prebacuje pljačkašima).
Na zadnjoj sjednici Vlade Zorana Milanovića, tadašnji ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak je dotadašnju kvotu za vjetroelektrane od 400 MW podigao na 744 MW i tako višestruko premašio preuzete obveze iz EU direktiva o obnovljivim izvorima energije (riječ je o čovjeku koji je složio koaliciju HNS-a s HDZ-om i tako osigurao Plenkovićevu vladavinu na duže staze te potom dao ostavku u zamjenu za, nagađamo, neprozivanje oko ove odluke) i tako pretvorio u milijunaše vlasnike svih onih tvrtki koje su prošle na natječaju. Milijunaši na naš račun, podrazumijeva se. Danas je taj bivši ministar u zavjetrini, bere plodove svog rada. Bavljenje politikom može dovesti do bogaćenja za vrijeme mandata, oni lukaviji se bogate poslije odrađenog mandata. Politika im je odskočna daska nakon koje mogu naplaćivati trajno svoje usluge za poslove odrađene za trajanja mandata.
Ono što u ovoj priči povezuje Vladu, logistiku, šljaku i ekologiju, nisu samo vjetroelektrane. Naime, Vlada RH je stala iza projekta zvučnog naziva Vis Viva. Riječ je o strateškom projektu ove Vlade koja je još u rujnu prošle godine taj projekt privatnih investitora uvrstila na Europski portal projekata ulaganja (EPPU), koji kao internetska platforma povezuje promotore projekata s ulagačima, a aktivan je od 1. lipnja 2016. Radi se o projektu izgradnje reverzibilne hidroelektrane Vrdovo, kombinirane plinske elektrane na akumulacijskom jezeru Peruća i spojnih 25 km dalekovoda i 24 km plinovoda. I oko milijardu eura ulaganja. Možemo samo uskliknuti Wooow, toliko megavata zelene energije, s čim smo zaslužili toliko dobroga!?
Dok ne dođemo do naručenih lažljivih studija o utjecaju na okoliš. Stvarni podaci u slučaju izgradnje te elektrane zvučno nazvanom Kombi kogeneracijska plinska elektrana (taj naziv nije slučajan jer ovo ‘kogeneracijski’ znači da potpada pod Zakon o obnovljivim izvorima energije) izgledaju ovako: za hlađenje bi postrojenje uzimalo 8 kubika vode u sekundi i vraćalo ih u jezero toplije za 8 stupnjeva Celzijevih te bi služilo kao trajna grijalica jezera;iz dimnjaka bi u atmosferu svake sekunde izlazilo 760 kilograma ispušnih plinova, odnosno 2.237.040 kilograma svakog sata (53 688 tona dnevno). Samo CO2 ispuštalo bi se 145 tona na sat (3.480 tona dnevno), što je ekvivalent 15 tisuća automobila. Zbog jakih vjetrova i velike količine oborina garantirano je zagađenje šireg područja tla, vode i zraka. Dnevno bi se ispuštalo 280 000 litara otpadnih lužnatih/kiselih voda natrag u jezero što bi rezultiralo pomorom biosfere u rijeci Cetini i Perućkom jezeru te bi vodu učinilo nepitkom. Uza sve te podatke, elektrana je proglašena ekološkom!
Ali kao u lošoj reklami – To nije sve! Uz zagađenje zraka, vode i tla, zahvaljujući Zakonu o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji (kojeg napamet zna spomenuti bivši ministar Ivan Vrdoljak), po kojem je uvedena tzv. tržišna premija, hrvatski građani bi vlasnicima elektrane plaćali i razliku između cijene struje koju je Vlada dogovorila s investitorom i niže tržišne cijene.
Dakle, ne bismo samo dobili zagađenu vodu, zagađeni zrak i zagađeno tlo, ne bi sudionici raftinga na Cetini gutali lužnatu vodu u svojim prevrtanjima kanua, već bismo plaćali i premiju vlasnicima. Na isti način kako i sad plaćamo vlasnicima vjetroelektrana.
Iako je tijekom 2014. i 2015. godine u Njemačkoj zatvoreno 8 plinskih elektrana, u Italiji 2, Britaniji 8, Nizozemskoj 5, Francuskoj 6, Belgiji 1, Slovačkoj 1 i Češkoj 1, ova na Perući postaje strateški projekt Vlade RH. Da nije tužno, bilo bi smiješno.
Hoće li se tko buniti? Hoće li sinjski alkari možda izaći na ulice i prosvjedovati? Neće. Nitko. Vodu, šume, biljke i životinje nema tko braniti u zemlji branitelja. Što ne znači kako zemlja i voda neće reagirati. Onako kako se ne nadamo i kako nam nikad ne bi palo na pamet.
Napomenimo usput kako je vlasnik projekta termoelektrane na Perući tvrtka MCC čiji je vlasnik Zoran Burić, muž ministrice vanjskih poslova Marije Pejčinović-Burić (svojedobno savjetnicom srpskog premijera Ivice Dačića). Treba li nas onda čuditi zašto je projekt ekspresno uvršten u državni prioritet?
Vi ste prijatelju na sebe preuzeli teško breme da animirate one koji su ostali u zemlji koja se voli hvaliti svojim kršćanskim, katoličkim vrijednostima, usvojili stav da je sve oko njih u ku*cu, o uzaludnosti individualnog angažmana, obeshrabrenih matricom primitivizma i provincijalizma, koji su skloniji eskapizmu nego otporu, pa su zato samo promatrači, dok ih crveni i plavi, kao drumski razbojnici, nemilo pljačkaju, skrečući im pozornost na ratne puteve njihovih djedova. Onaj drugi dio neuklopljenih u hrvatski way of life, sa raznih kolodvora, na ulasku u prometala koja ih odvode u bijeli svijet, poručuju profesionalnim domoljubima, koji su dobro uvježbali svoje držanje ruke na srcu, a druge u tuđem džepu, kojima ne pada na pamet da napuste ove ljepote, jer tko bi onda brinuo o ideološkoj ”čistoći” društva: ”‘Je*ite se vi i vaša Hrvatska”. Kao što je netko rekao, da li će od ”ove zabiti napraviti državu u kojoj najveći… Čitaj više »
Hrvatska, poput ostatka bivsih socijalistickih zemalja financira EU industriju. Umjesto da elektrane radi Končar koji ima reference po cijelom svijetu, radi ih njemacka industrija! Koncesionari su iz EU, opet umjesto HEP-a! Zato je bio rat, zato smo uveli kapitalizam!
Odlučite se lužnatih ili kiselih voda? Kako postaje lužnata a kako kisela ako se samo koristi za hlađenje? Nemojte sračkati sa kvazizelenom propagandom. Preko 40% električne energije uvozimo kako mislite da je se proizvede? Ne može se samo od sunca i vjetra a ako se koristi vjetar opet trebamo reverzibilnu elektranu. Kad pišete kritični tekst bilo bi dobro da date i rješenja a ne samo sračke.
Zanimljiva koincidencija. Potop u Zadru i ovo iz teksta:”Što ne znači kako zemlja i voda neće reagirati. Onako kako se ne nadamo i kako nam nikad ne bi palo na pamet.” Tko zna, možda nam svima dođe iz g. u glavu kako je ovaj planet naš jedini dom…
Ova igra oko energije ima cilj ogromnu zaradu i našu ovisnost o tim izvorima.Još je Tesla htio omogučit besplatnu energiju za sve nas,dobivanjem energije iz atmosfere,koje ima u neograničenim količinama.On je i napravio sistem koji je to uspješno radio.Naravno da mu vladari iz sjene do nisu dozvolili,sabotirali su njegove planove.Tako da i ova igra oko obnovljivih izvora energije je samo bespotrebna manipulacija kojoj je svrha zarada na našem korištenju te energije.
Pozdrav marsu, napokon vise da se pojavija! Lipo je opet citati tvoje mudre komentare!!!
Dodao bi na zatvaranje mostova kad puse bura jos jedan vid pljačke. Most je zatvoren za sva vozila, ali ako hocete prijeci jer vam se zuri platite 500kn vučnoj sluzbi koja stoji sa strane i maži. Bilo jedno vrijeme na krčkom mostu. Nikom ništa.
Odlican članak, svaka čast