Na semaforu u Doboju stopirala je jedna starica. Auto mi je bio pun knjiga, neke su bile čak i na sjedištu do mene, ali sam stao i napravio mjesta za ovu staricu, jer sam pomislio kako bi se moglo dogoditi da joj niko ne stane da je poveze.
Rekla mi je da ide do Teslića, da je povezem bar do raskrsnice na Karušama, samo dva kilometra dalje, pa će se ona snaći za dalji prijevoz. Ali kako sam i ja skretao na njenu stranu, išao sam u školu u Matuziće, bilo je to još nekoliko kilometara u njenu korist. Rekla mi je da joj unuci idu baš u tu školu, a onda mi je ispričala ukratko dio svoje životne priče vezane za unuke. Prema mom sjećanju, ta priča je bila približno ovakva:
Ona je iz Orašja, ali je mislila da tamo kao Romkinja može imati problema. Odatle je izbjegla iz rata i našla se u Doboju kod sina i snahe. U nekom iznenadnom napadu, pripadnici nekih paravojnih jedinica ušli su u njihovu kuću i ubile sina i snahu, a ona se sa djecom sakrila pod krevet i tako su preživjeli. Ostatak rata je provela boreći se da zaštiti tu djecu, bez ičije pomoći. Ni do danas nije dobila nikakva primanja i ne zna ni sama kako djeci omogućiti da imaju šta jesti. Eto, sad počinje školska godina, trebaju im nove knjige, a ona ih nema za što kupiti. Pitao sam je kako se djeca zovu, koji su razred, a onda rekao da u kolima upravo vozim udžbenike za tu školu, i da se ne brine za knjige, jer za njene unuke ću joj dati sve knjige koje imam besplatno. Ona mi je rekla da bi bilo bolje da to njima direktno dam, svakako idem u školu, da ona ne nosi knjige u Teslić i nazad, što mi se učinilo i vrlo razumnim, ali i što me je još više uvjerilo kako je njena priča istinita. Da nije, ona bi što prije ugrabila knjige i nestala, a onda ih lako prodala, jer školska godina tek počinje.
Tako smo se rastali, a ja sam ušao u školu i navratio prvo kod pedagoginje zbog nekog posla. Na kraju sam je zamolio i da kod nje ostavim knjige za brata i sestru, unuke starice koju sam povezao, jer su socijalno ugroženi, pa da im ih ona uruči. „Može, nema problema!“, prihvatila je pedagoginja, ali je nešto bila zbunjena i suzdržana, a uskoro je dodala: „Mada ne znam što to njima poklanjate? Ako baš hoćete nekome pomoći, mogli ste nekome od siromašne djece?“ „Kako, zar ima još siromašnijih? Ovi gotovo da nemaju šta jesti?“, začudio sam se. „Pa, ne bi se reklo da je baš tako. Prije bi se reklo da oni lijepo žive“, oprezno me je moja sugovornica pripremala za iznenađenje. „Kako, njihova baka kaže…“, zamuckivao sam. „Oni čak veoma lijepo žive, otac im dobro zarađuje, trguje…“, nastavljala je. „Samo malo, kakav otac, kad su im roditelji poginuli u ratu i oni žive sa bakom?!“ „U ratu im je poginula majka, ali nije otac. I ne žive sa bakom, nego sa ocem. Uostalom, evo upravo dolazi i direktor pa pitajte njega, i on veoma dobro poznaje njihovu situaciju.“
I direktor je potvrdio priču svoje kolegice, a ja sam ostao zbunjen. Bilo mi je drago što su djeca zbrinuta, ali mi je istovremeno bilo žao šta baka nije ispala onakva junakinja kakvom sam je do maloprije vidio. Već sam u glavi bio i priču o njoj sklopio, ali ne ovakvu kakvu sad pišem. Pitao sam se zbog čega mi je sve izmislila, jer ništa nije tražila, niti je za sebe dobila? Nisam imao odgovora i odlučio sam jednostavno na sve zaboraviti. Ali, kako vidite, to sa zaboravljanjem mi nije baš pošlo za rukom.
Nema ništa čudno u ponašanju te bake. Dobar dio starijih žena želi da nosi oreol mučenice. Očekuju sažaljenje i ako nemaju kakavu realnu priču onda ispričaju bajku.
Autor je moderni Evlija Čelebija, koji putuje po slobodnoj i neovisnoj Bosni, te opisuje svoje dojmove. Poznata narodna izreka da će plakati drumovi za Turcima, a da ovih neće biti i dalje važi. Zahvaljujući Alahu BiH opsjedaju pravovjernici arapskih i drugih korjena.
Mašala nano umro babo, govorit će u doglenom vremenu dobro odgojene pravovjerne nevjeste hrvatskih (srpskih) korjena.
To su takvi likovi kojima je važno da nešto iskamče makar imaju dosta. Možda je baba primjetila udžbenike pa ajde za unuke kad nema ništa bolje. Znam ja jednog lika koji sve žica na foru da mu je otac poginuo u obrani Vukovara a ljudi u HR su dosta senzibilizirani za to. Međutim kako sam saznao od nekih Vukovaraca koje poznajem istina je da mu je otac poginuo ali u automobilskoj nesreći i to 1989. dakle prije rata. A i lijepu kuću imaju, dobili obnovu od države, majka državni posao radi. On ima taj porok droge pa se više voli klošariti po ZG jer u Vukovaru se zamjerio ljudima, krao, posudi novce pa ne vrati i slične stvari. A kad je došao u ZG izmislio tu lažnu priču o ocu koji pade u borbi, znači ni njemu samom nije sveta uspomena na pokojnog oca a teško je izgubiti nekog svoga… Čitaj više »
ako laze baba ne laze rog , zamislite kako tek politicari lazu 🙂 e moj dobri i naivni Ivo ti kao da zivis u Jugi , koju je by the way stvarala 1.Proleterska koja je svoje vlasitite borce streljala zbog ukradene jabuke , Ivo dovoljno se prisjetiti na kakvim su temeljima izgradjene ove novonastale banana-drzavice , i shvatiti ces da je baba samo kontinuitet i nastavak borbe drugim sredstvima 🙂
Laz je motor suvremenog drustva. Let a trend be your friend.
Ja ipak ne bih tako olako tvrdio da je u pitanju laž. Jer laž je svjesno iskrivljavanje istine koje ima svrhu. Lažljivac se služi lažima da zadovolji neku svoju potrebu, svjestan je istine ali je zamjenjuje s laži jer mu laž bolje odgovara od istine. Kako je riječ o baki, dakle starijoj osobi, onda su moguća i druga objašnjenja. Da starica nije svjesno lagala već izrekla nešto u što je u tom trenutku držala za istinu. Razloga za laž nije našao ni autor priče pa mi je pomalo čudno da nije pomislio na duševno rastrojstvo koje nažalost često optereti stare ljude i njihove skrbnike a ima ih raznih tipova. Od demencije, alzhajmerove bolesti itd…
uvijek sam bio skeptik kad su u pitanju stopiranja