Pjesnikinja Berka Nezić rođena je u Bosanskom Šamcu, od sedamnaeste godine živjela je u Bosanskom Brodu, a od rata, nakon kraćeg boravka u nekoliko zemalja, skrasila se u Nizozemskoj gdje i sada živi i radi kao antistres terapeutkinja.
Berka piše uglavnom pjesme, a od pjesama je najsklonija onima koje pjevaju o ljubavi. Mnogo je pjesnika koji pišu o ovoj temi i tu je konkurencija zaista velika i oštra. Kako se onda Berka izborila za svoje, mjesto, zašto o njoj pišemo? Odgovor je u njenim pjesmama; u načinu na koji ih piše; u porukama koje šalje i u njenoj ljubavi s kojom o ljubavi piše.
Ona ljubav vidi u detaljima koji često promaknu običnom oku. Iz nje potekne bujica nježnosti, ljubavnog žara i očekivanja, ako samo „škripnu vrata“, jer u tom zvuku ona doživi sve ono što mi, obični smrtnici, ni naslutiti ne možemo. Možda škripu ne bismo ni čuli, niti joj dali ikakvog značaja, a ona je u njemu već vidjela naslov pjesme i čitav niz očekivanja i uzbuđenja.
AKO ŠKRIPNU VRATA
Ako škripnu vrata, ako zastor padne,
Neka tebe ništa iz sna ne prene.
Ljubav je k’o nalet kiše iznenadne,
I ne voli riječi stare, istrošene.
Ona samo dođe, za tè se uhvati,
Zasipa te ledom i ognjem oprži.
Pohlepna je ruka neće zadržati,
Već nježnost, što rosu uz brid lista drži.
Samo je za hrabre, jer rani žestoko,
Opasna je vrlo, kad plamenom plane.
Ako vrata škripnu, udahni duboko,
Jer dolazi noćas, da s tobom ostane.
Berka u svemu vidi ljubav, čak i među medenjacima koji su se slijepili u kutiji. U sakupljanju granja i šišarki, u pucketanju vatrice. Ljubav pronalazi i za ženu koja je u žurbi, i za dugme koje visi na kaputu. Jednostavno, čini se da ova pjesnikinja bez ljubavi ne umije živjeti i da bi bez nje bila potpuno druga, neprepoznatljiva osoba. Ona ima u sebi dovoljno ljubavi za sve, za svakoga, i za sve sezone:
LJUBAV ZA SVE SEZONE
Nije voda da iscuri,
Nije drvo da izgori,
Ljubav možda samo žuri,
Od trčanja sva se smori.
Zato treba lijepo, lako,
Sa strpljenjem i sa stilom,
Da ostane uvijek tako,
Drag odgovor da daš milom…
Ljubav nije strast ni udar,
Već u srcu lik i ime,
S kojim čovjek tih i mudar
Trpi led i ugriz zime.
Bili stari ili mladi,
Za njenim smo stolom gosti,
Bademima tad nas sladi,
I traje nam do starosti!
I kako onda ne voljeti pjesme ove pjesnikinje? Na ovoliku količinu ljubavi, jednostavno čovjek mora uzvratiti ljubavlju. Nadajmo se da će nam Berka uskoro podariti još novih pjesama.
Ljubav radja ljubav! Ona je,svakako, najplemenitije osjecanje. Pogledajmo samo taj sklad u prirodi!
Ljudska je priroda nesavršena, a ljubav je savršena. I iz te nesavršenosti progovaramo…Čini to i Berka Nezić. Hvala autoru na nesebičnom predstavljanju pjesnikinje.
Eto , i ovo predstavljanje je jedan vid ljubavi, način na koji se iskazuje.
Svaka pjesma pisana s pozicije čovjeka s dušom (ima i onih drugačijih kao što znamo) je mali prinos boljem svijetu. Neće promijeniti ništa, ali će malo ojačati sidro za koje se svi držimo da ne odletimo u svijet mržnje, svijet bez povratka.
Neka Berka piše…neka diše zajedno s ljubavlju, neka bude žena, ukras svijeta i Zemlje.
Ako skripnu vrata,pjesma koja oduzima dah.Hvala Berka,hvala Ivo.
“I traje nam do starosti!”
Ljubav koja ne traje (do kraja) i nije ljubav. Ne znam što je, ali ljubav nije.