Bolno je biti na sahrani svojih učenika

Ono što je sigurno, to je da ćemo svi umrijeti. Ali neke smrti dođu „na vrijeme“ i očekivane su pa su tako manje bolne.

Meni su neke, ne računajući one u obitelji i bliskoj rodbini, posebno teško pale. Jedna od takvih smrti bila je pogibija moje učenice Sabine Dušinović iz Modriče. Išla je u ekonomsku školu i bila je aktivna u folklornoj sekciji kulturno-umjetničkog društva iz Modriče. Gostovali su negdje, cijeli kolektiv je putovao autobusom, a kad su na jednom mjestu stali kako bi se osvježili, ona je neoprezno izašla iza autobusa na put i udarilo ju je vozilo koje je u tom trenu naišlo. Spasiti je nisu mogli.

Mi, njeni profesori, otišli smo na sahranu. Naravno, najteže je bilo razredniku, njemu je to bio još teži gubitak nego nama, jer svi se vežemo nekim čudnim vezama za svoje učenike i u ovakvim trenucima shvatite da su te veze mnogo jače nego što ste mislili da jesu. Meni je otežavajuća okolnost bila što mi je to bilo prvi put da prisustvujem sahrani svoje učenice. Znam da sam stalno pokušavao razmišljati o nečem drugom, da se ne slomim sasvim, ali u tome sam teško uspijevao. Na tren bi mi misli i otišle na drugu stranu, ali brzo su se vraćale u stvarnost. Sabinu su obukli u vjenčanicu, jer takav je običaj u toj sredini bio. Ona je poginula prije udaje, i sahrana je bila nešto i kao svadba. Ta spoznaja mi je bila još jedna nova bolna činjenica. Razmišljao sam i o tome kako bi bilo da je stradala u školi.

Pokušavao sam razmišljati o nekim lijepim trenucima iz njenog života, a i o tome kakav je moj odnos bi prema njoj. Jesam li za nju učinio ono što se od mene očekivalo, je li se mogla osloniti na mene nekada kada joj je bio potreban oslonac? Razmišljao sam o tome kako sam je u posljednje vrijeme dva puta pozivao kod sebe u kabinet da porazgovaramo o jednoj osjetljivoj temi. Njoj su se počeli kvariti prednji gornji zubi i ja sam joj pričao kako treba što prije otići zubaru. Ona se tog odlaska plašila. Igrao sam više na kartu ljepote nego zdravlja, jer u tom periodu mladima je nekada važnija ljepota. Ipak je na kraju obećala da će otići zubaru. Ali nije to učinila. Ponovo smo razgovarali, pričao sam joj i kako sam ja bio neodgovoran pa izgubio zub još u gimnaziji, kad sam bio kao ona sada i da zato znam zašto joj sve govorim. Ponovo je obećala otići popraviti zube, ali sad je smrt bila brža.

Sabininim roditeljima sam samo izjavio sućut i pred njima sam se osjećao tako nemoćno i beskorisno. A kako su se oni osjećali… Sa sahrane smo se vratili utučeni, progovarali tek po koju riječ i nadali se da će vrijeme učiniti svoje. Od tada je bilo još sahrana mojih učenika. Prvo Pero. Pa Mira. Pa Rade… One poginule u kasnijem ratu da i ne spominjem. Ponovo teški trenuci i sve bih ih mogao opisati na sličan način kao i u Sabininom slučaju. I nakon četrdeset godina svojih pokojnih učenika se živo sjećam i o njima razmišljam. Svi oni bi sada već bili ljudi u ozbiljnim godinama,po svoj prilici već bi imali unuke i živjeli svoje živote kao i drugi. Ovako, ostaje samo da ih se sjećamo, mada vjerujem da mnogi njihovi bližnji i ne znaju da ih se mi ne samo sjećamo, nego često o njima razmišljamo i pamtimo neke detalje iz njihovih života koje su, možda, svi drugi zaboravili ili ih nikada nisu ni znali.

Neka svi počivaju u miru!