Radnici su se jedno vrijeme žestoko borili za svoja prava. I izborili su se za mnoge pogodnosti, počeli živjeti, reklo bi se, dostojanstveno, pošteno izdržavajući svoje obitelji od svoga rada.
Radno vrijeme se skratilo na osam sati. Uz nedjelju, postala je neradna i subota. Svi su imali pravo na odmore, na bolovanja i nisu mogli biti otpušteni bez opravdanog razloga. U određenoj starosnoj dobi odlazili bi u penziju. Imali su svoje sindikate koji su branili njihova prava, razne fondove koji su pomagali onima kojima je bilo potrebno. Poslodavci su se morali s poštovanjem odnositi prema njima. Radnici su sve malo-pomalo imali više prava, zarađivali su bolje, a onda je nastupio zastoj.
Već godinama, nakon tog zastoja, prava radnika se polako smanjuju, neka čak i ukidaju. Mic po mic. Neprimjetno, ali ako nakon deset ili dvadeset godina usporedimo neke činjenice, jasno je u kom se smjeru ide. U penziju se ide sve kasnije. To se pravda dužim životnim vijekom ljudi. Ženama je ta granica još više pomjerena. Kao, ženska prava se izjednačavaju s muškim. Dobro, što onda nisu izjednačili tako da i muški idu ranije u penziju, nego da žene idu kasnije? Trudničko bolovanje je sve kraće. Sada radnik može dobiti otkaz i za vrijeme bolovanja. Poslodavac ne mora radnika primiti u stalni radni odnos, može ga držati neko vrijeme pa otpustiti, i tako u nedogled. Kažu da je u Japanu gotovo sramoto iskoristiti cijeli odmor, da se to smatra kao gest nepoštovanja firme i da je malo radnika koji to čine. Sve u svemu, radnici polako ostaju bez svojih prava koja su teškom mukom stekli.
Bilo bi za očekivati da se radnici bune, da dižu glas, štrajkaju. Da su sindikati uzavreli. Ali ništa od toga. Nikada manje štrajkova ili bilo kakvog drugog otpora nije bilo. Radnici su sve tiši, preplašeniji, a poslodavci sve agresivniji i prepotentniji. Naravno, ne mislim ovdje na sve poslodavce niti na sve radnike, uvijek ima i drukčijih primjera, ali u sve većem broju slučajeva je tako. Ali ono što sam danas čuo baš prelazi sve granice. Jedan mladi radnik u jednoj velikoj prodavnici u Apeldoornu u Nizozemskoj je istresao paradajz u posudu iz koje bi kupci birali sebi one koje žele. Istresajući ih, nekoliko komada je prosuo na pod. To je uočio vlasnik prodavnice, ljutito prišao mladiću, odalamio mu šamarčinu i izgrdio ga pred masom ljudi, a ovaj je pokajnički sve to trpio i nije se usudio ni riječi progovoriti, a kamoli šta odlučnije poduzeti.
Eto dokle smo došli! Ovo je jedan slučaj, izuzetak reklo bi se. Ali možda i tek početak. Nemojmo se me iznenaditi ako ovakvo ponašanje ne postane češće, pa onda i uobičajeno. Teško da će se iko u sindikalnim organizacijama pozabaviti ovim i ovakvim slučajevima. Sindikati su samo blijeda kopija onih nekadašnjih, sada i oni gledaju kako ne naljutiti poslodavce, a ne kako pomoći radnicima. Da bi se zaustavio trend oduzimanja radničkih prava, očito je da se treba desiti nešto značajno, krupno, što bi pokrenulo mase, što bi omogućilo da radnici nadvladaju svoj strah od pobune. Uspjeti mogu samo kao masa, pojedinačno će ih uvijek lako savladati. I treba neko ko će sve to povesti, inicirati. Za sada na vidiku nema ni jednog od ovih preduvjeta i čini se da će do daljnjeg sve ići kako i sada ide. Nažalost…
….pa zar je potrebno osvojiti nobelovu nagradu iz ekonomije da bi se razumio napredak u radničkim pravima nakon ww2, a zatim stagnaciju i nazadovanje nakon rušenja berlinskog zida;…radnici,seljaci tj. svi oni koji žive od svog rada imali su povjesnu civilizacijsku priliku da stvore društvo socijalne pravde i humanosti, ali su zakazali zbog pokvarenosti ljudske duše kako onih na upravljačkom vrhu tako onih na dnu radničke hijerarhije – prodali su se za koka kolu i playboy….šteta svih onih izgubljenih života za stvaranje bezklasnog društva jer nakon kratkog puta vračeni smo na početak…sve je bilo uzaludno….
Narodna poslovica kaže da možeš kako hoćeš ali ne i dokle hoćeš… istina radnička prava se srozavaju, a fokus ljudi pomaknut je u drugom pravcu… trenutno je to nogometno prvenstvo, poslije će biti godišnji odmori, nakon toga će biti opet nešto treće…. pritisak medija je strašan i uvelike tu leži razlog što je ovo moguće…
Medjutim na istoku bi rekli karma, ovdje božja pravda uvijek te na kraju stigne…. na žalost u Europi je sve manje domicilnog stanovništvs… tog svakog radnika koji ode u mirovinu ili dobije otkaz ili ga on da sve je teže nadomjestiti… zadnja šansa su bili migranti i to je propalo…
Mislim da u ne tako dalekoj budućnosti će se taj kotač morati početi okretati u drugom pravcu inače će poslidavci početi zatvaratinradna mjesta jer jednostavno neće imati ko raditi
Poslodavac ciji radnici nakon radnog vreemana odlaze u teretanu nije ispunio svoju obvezu, da mu radnici predano rade i da su na kraju radnog dana umorni, potrebni odmora. Taj i takav poslodavac placa LJENCIJE neradnike nis koristi, oni su sebi uzeli vise prava nego li im pripada.
To sve si samo posljedice, i dok se bude gledali samo u njih, a ne u uzroke ništa se neće prominit. To sve se dogaďa radi sustava novca na dug. Zadnjih par desetljeća države i građani su sve zaduženiji. Ljudska priroda je takva da će čovik olako potrošit ono šta nema, a to će sa kamatama tribat vratit i taj čovik upada u stanje da više ne bira načine kako će radit dalje bija on radnik ili poslodavac koji zapošljava nekoliko ili nekoliko desetaka radnika koji ako figurativno, a u opisanome slučaju i doslovno, ne batina radnika i sam završava u minusu pod teretom bankrota i eventualnih ovrha. Šta je radna sredina veća to je situacija jednostavnija jer su vlasnici poduzeća odnosno korporacija nevidljivi i oni za predsjednike uprava zapošljavaju psihopate koji po definiciji manipulacijom upravljaju u hijerarhiji njima podređene koji često i nisu psihopati ali radi egzistencije se prihvaćaju… Čitaj više »
Radnička prava su napredovala paralelno s tehnologijom. Zaludu bi bili svi štrajkovi i svi sindikati da se nisu konstruirali strojevi. Nafta i električna energija stoje ispod svih prava. Nisu narasla samo prava, naraslo je i čovječanstvo. Na kraju 19. st. bilo nas je tek oko milijardu, a danas blizu 8 milijarda. Manje radimo, imamo lakše poslove i živimo duže. Možemo s pravom reći da je ovo period najvećeg bogatstva u povijesti. Danas se zgražamo nad šamarom, a koliko jučer nam je bilo normalno bičovanje, galge. Danas je zlostavljanje suptilnije, manje fizičko, a više psihičko, potlačenost nije klasna, već financijska. Osvojena prava uzimamo zdravo za gotovo, kao da nam pripadaju samom činjenicom postojanja. Ali prava koštaju i uvijek su posljedica razine organiziranosti društva i države. A opet je ta organiziranost posljedica narodne samosvijesti, prirođene inteligencije i empatije u društvu. Besplatnog ručka nema. Nema ni besplatnih prava. Netko ih nekako mora zaraditi.… Čitaj više »
Poštovani Ivo,
Živim u Nizozemskoj,odakle vam taj izvor/informacija u vezi tog događaja da je vlasnik udario radnika?
u mirovinu sve kasnije a neki mi pricaju o univerzalnom temeljnom dohotku.
Nije problem u pobuni, nego kako bi izgledalo to pravedno rješenje. Imali smo prilike vidjeti višetjedne pobune u Francuskoj, Americi, Grčkoj, Španjolskoj, itd. i nije se ništa promijenilo. Pravednije društvo i nepravedno društvo možemo pokazati na primjeru osobnih dohodaka. Ako svi radimo različite poslove da li je u redu da svi imamo jednaku plaću? Ako nije, koji je omjer plaća pravedan, a koji nepravedan? O tome se uopće ne priča. A fond za plaće ne može biti po volji nego onoliko koliko smo stvorili proizvoda i usluga za potrošnju. Onda imamo paradoks štednje. Ako netko štedi, novac nije iskorišten za kupnju roba ili usluga te posljedično tome slijedi problem pada prihoda, proizvodnje i plaća. I to samo uvjetno jer baš taj koji štedi nam je odlučio izaći u susret i dati nam kredit sa kamatom. 🙂 Valjda da bi još više uštedio, a da bi mi još više kredita dizali.… Čitaj više »
Ljudstvo! Prije smo bili toliko zaostali da nismo imali pojma o blokadama i ovrhama, a danas barem dobro znamo i razumijemo tu tehnologiju.
Užas što kapital radi ljudima, a tek u Hrvatskoj?Strava!
Pametni znaju cemu sluze imigranti i slobodna trgovina. Strajk je besmislen jer kapitalist samo pokupi imigrante s ulice da rade za sicu ili preseli proizvodnju u zemlju s jeftinijom radnom snagom. Inace mi balkanci smo glavni strajkolomci u Europi. Nasi odu van i rade za minimalac i onda se hvale kako im je super tamo ne shvaćajući da time potkopavaju socijalni sistem zemlje u koju su dosli
Diktatura proletarijata ?