Nakon na ovom portalu pročitanog mog teksta o babi Marici, zvao me moj susjedi i pitao zašto nisam napisao da su je zvali i Maroševica.
Istina je to, zvali su je i tako, po mužu. I kod nas su gotovo sve žene nakon udaje zvali po imenu muža, kao da nisu imale vlastito ime. Dakle, Maroševa žena je Maroševica, Lukina Lukenica, Petrova Petrovica, Božina Boženica i tako dalje. U nekim krajevima bi Lukina žena bila Lukinica, Božina Božinica, ali rezultat je isti – zove se prema imenu muža.
Nešto razmišljam kako je to možda i nepravo prema ženama. Prvo se trebaju odreći svoga prezimena i prihvatiti muževo. Vidim da u nekim zemljama to pravilo ne važi. Evo, u Nizozemskoj su svim našim ženama odmah vratili djevojačka prezimena. Djeca dobiju prezime oca i ono im ostaje do kraja života, osim ako ga iz nekih razloga kasnije ne žele promijeniti u neko drugo. Tek kad sam to vidio ovdje, pomislio sam kako moja supruga i ja kad smo se vjenčavali nismo ni pričali o prezimenu, mada je i kod nas postojala zakonska mogućnost da svako zadrži svoje prezime. Jednostavno, običaj je bio da žena prihvati prezime muža i o tome se nije mnogo ni raspravljalo. Kako danas razmišljam, mislim da sam pogriješio, da sam je trebao pitati koje prezime želi, ponuditi joj da ona o tome odluči i poštovazi njenu odluku.
Bilo kako bilo, žene uglavnom uzimaju prezime muža i kod nas je to uobičajeno. Čini se da ni većini žena to nije neki poseban problem. Neke se i ponose novim prezimenom, jer promjena znači udaju, a udaja je vlastiti izbor, znači nešto lijepo. Istina, nekada je to i nužno zlo… No, nakon što izgube rođeno prezime, neke ostaju i bez imena, jer ih zovu po mužu. Nije ništa neobično čuti ako neko pita: „Kako je ono strini Josenici ime?“ Znaju da je Josina žena i svi je tako zovu. Za neke je strina Josenica, za neke tetka Josenica, za neke snaha Josenica, za neke samo Josenica. Titule se mijenjaju, ali sve idu uz ime muža. Njeno ime više nije bitno i može se potpuno zaboraviti. Ona više nije ona, nego Josina žena.
Zamišljam kako bismo se mi muški ponijeli da nama promijene prezimena u prezimena naših žena? Pa da nam i vlastita imena daju prema ženama. Kome je žena Jadranka, da bude Jadrankinovac, Gordanin muž bi bio Gordanovac, Marin…Hm?! Maran! Jelin – Jelan, ili ko zna već kako, uglavnom znam da bi to izazvalo pravu revoluciju u muškoj populaciji. Ako ne bi bio moguć ozbiljniji otpor, zbog eventualnih zakonskih barijera, bar bi se dodatno latili pića i svi bi imali isto opravdanje što se opijaju. Mislim da bi žene pred takvim otporom ipak poklekle i vratile muževima njihova imena i prezimena. E, sad, kako bi se mužvi nakon toga odvikla piti alkohol, to ne znam…
Primjer iz Dalmatinske zagore sa ženskim “imenima” je malo drugačiji, pa su se žene nazivale svojim prezimenom. Tako bi žena rodom recimo Vučković bila Vučkuša, Pavić – Pavuša, Škorić – Škoruša, Poljak – Poljkuša… Ima naravno i prezimena iz kojih se baš i ne može izbacit prikladan naziv, ali te sretnice već dobiju neki nadimak. Uglavnom, neke ga nose s ponosom, neke baš i ne. Jedne ga dobiju s poštovanjem, a druge iz sprdnje. I da stvar bude bolja, uglavnom druge žene daju nadimke, rijetko muškarci. I opet dolazimo do onoga da niti su sve žene iste, niti se prema svima jednako odnosimo. Ne valjaš ako stvarno ne valjaš, nego ako selo kaže da ne valjaš i obrnuto… O ravnopravnosti je bespotrebno trošiti riječi…
Ah Ivo Ivo
Vidim da je boravak u Holandiji opasno promijenio tvoju hormonalnu ravnotežu 😉
Moja ti je preporuka da što prije prestaneš piti ono njihovo mlijeko…
Ne znam što se autor čudi i proziva nas za nešto što je normalno..bilo. Nisu se žene nazivale samo po imenu muža,nego i po njegovom nadimku. Eto još su žive Adamovka (njen muža Adam je umro i nije imao nadimak, valjda je samo ime bilo poput nadimka), onda Švajinka (udovica Šime Švajina, Švajo je bio Šimin otac), pa Šprkinica (udovica Mile kojeg su zvali Šprko koji je penziju zaradio sa samo dva mjeseca probnog rada u Jugoslaviji). Živa je i Stoja Šimišina (Šime, odnosno Šimiša je nedavno umro), tu je još i Degoluša, bit će da ima blizu 100…i to je sve. Puno više ih je s one strane života, koje pamtim. Ove ‘novije’ nitko više ne zove po muževom imenu. Promijenila se vemena. Nitko nije dao nalog za to. Za davanje nadimka ili nazivanje žene po mužu je potrebna ipak neka količina intime, a nje danas nema. Nikomu nije… Čitaj više »
Danas,
Vjenčanje,uzimaš li muževo prezime?Uzimam!
.
Rastava,uzimaš li mužu sve što ima?Uziman!
Uvjeti za gornji scenario:a)žena,intelektualno i fizički jača od muža,
aa)ima živu mamu
b)ima boljeg advokata
c)sudkinja feministica
Pouka,ne ženi dobro naoružane.i istrenirane žene.
Da ne bi krenule tužbe udruga za ženska prava,izjavljujem pri punoj svijesti da je ovo ozbiljna šala.
Fakat. Kad smo se ženili mi uopće nismo razmišljali a kamo li razgovarali o prezimenu. Nekako se to samo po sebi podrazumijevalo. Ako su naše bake i mame mogle mijenjati prezime zašto ne bi i naše žene. Ima u tome inercije. A ima i tradicije. Danas je neko drugo vrijeme. Pa skoro sve žene zadrže i djevojačko prezime. Ima i komičnih situacija kad se ne zna koje je smješnije pa je nejasno kako im nije palo na pamet riješiti se oba. Pravi Babilom nastane kada se žena razvede pa ostavi oba prezimena do nove udaje. Onda ili briše oba pa uzme samo muževo ili opet ostavi djevojačko i pridoda novo. Jedna je poslije tri ili četiri razvoda i udaja odlučila da će ipak ostaviti samo djevojačko. Kako sam dosta konzervativan iz principa nikada niti jednu ženu ne oslovljavam sa dva prezimena. Njena je stvar koliko će ih imati, a moja… Čitaj više »
Brat moga dede (znaci dodje mi deda) se zvao Simo a njegova zena Simnica, mislim da cak ni njihova deca nisu znali pravo majcino ime.
cudno ali tako je, ali u svakom slucaju drazi su mi moji (nasi) obicaji nego bilo ciji.