Rat ubija ne samo ljudska tijela, nego i psihu. Mnogi su fizički preživjeli rat, ali duhovno su ili teško ranjeni ili mrtvi.
Bilo bi najbolje kada bi se oni koji imaju sreću da nisu direktno uključeni u rat mogli što više isključiti iz njega u svakom smislu. Mislim, za njihovo mentalno zdravlje to bi bilo dobro, mada je to u nekom smislu kukavički, jer ljudski bi bilo naći način kako pomoći ugroženima, a ne biti sebičan. Ali, kako pomoći, ako se ne ide direktno u rat? Je li pomoć neumorno pričati o zlim stranama rata i tako poticati druge da razmišljaju o tome? Slati financijsku i materijalnu pomoć? Ili je bolje potpuno ga ignorirati i praviti se kao da ne postoji, pokušavati živjeti kao da je sve normalno? Treba li naći neki kompromis između svih ovih varijanti?
Vjerovati je da svaka od navedenih opcija ima i svoje pristalice i protivnike, a da postoje i mnoge druge koje nisam spomenuo i za koje nikada nisam ni čuo da postoje. Ali bilo koju varijantu da smislimo, važno je u njoj pokušati sačuvati i sebe, zdravog i normalnog koliko je to više moguće. Mrtvi ili nesposobni nismo nikome od koristi. Naprotiv, samo smo novi teret. Zato i pomagati u ratu i svemu što je vezano za rat treba do te mjere do koje ima više koristi nego štete. Nekada je juriš jedini izlaz. A nekada je ustuknuti mnogo mudrije i korisnije nego krenuti na juriš u kom se nema nikakve šanse. I nekada je za ustuknuti potrebna veća hrabrost nego za jurnuti. Ne znači da je onaj koji je izvršio samoubojstvo uvijek kukavica. Niti junak.
Od prošlog, “našeg” rata, pokušao sam bar povremeno pobjeći, mada to nije bilo lako. Bježao sam tako što sam počeo pisati i u tim trenucima se vraćati u djetinjstvo koje mi se odjednom činilo tako sretnim i bezbrižnim. Dok sam pisao, u mislima sam napuštao surovu stvarnost i kao da mi je to pomagalo da ponovo postanem normalan čovjek, pa ma koliko to bilo privremeno. To je dolazilo kao san umornom tijelu za oporavak, nakon čega je ponovo moglo normalno raditi do sljedećeg sna. Sve mi se čini da mi je to pomoglo da ostanem mentalno zdrav, ako sam to stvarno uspio.
Ratne trube se stalno oglašavaju. Nekada su nam bliže, nekada udaljenije, ali se uvijek čuju. I uvijek uznemiravaju. I sada su mnogo glasne i zato sada treba sačuvati prisebnost. Ne kloniti duhom. Ne povoditi se za onima koji prizivaju rat, koji se raduju „da se već jednom raščisti“, jer ratom se teško šta može raščistiti, ratom se samo pravi nered i nasilje. U ratu postoje samo poraženi i oni koji su prividno pobijedili. Zar je pobjednik onaj koji je oteo? On je gubitnik pred sobom jer je priznao da ne može imati ako ne otima. Zar je pobjednik onaj koji ubija? On je priznao da ne umije čuti drukčije mišljenje i da je spreman i ubiti onoga ko drukčije misli, a to zasigurno nije pobjeda, to je poraz od koga nema većeg poraza.
Zato, ne zaboravimo da se uvijek negdje ratuje. Nađimo načina da ugroženima pomognemo na način koji nam se učini primjerenim i mogućim u našim granicama. Ali nemojmo sve vrijeme posvećivati ni samo tome, pokušajmo ostati prije svega ljudi. Biti čovjek, veliki je doprinos borbi protiv rata. Čovjek je najveći borac protiv nečovještva.
Cuj kako se ponasat.
Pakuj kofere i bjezi sto dalje……..
Nas rat nisam nikad razumio a pitao sam se uvijek zasto i kako. A kako se ponasati ne znam ni sada. Znam samo da vise nikad necu biti kao prije tog ludila…
Ispocetka se cini kao nekakvo novo i zanimljivo iskustvo , ako ga prezivis ne zelis ga vise nikad i nikom… Asad je recimo uradio veliku stvar sto nije dozvolio da se normalni zivot prekine i sto na silu nema regrutacija.. To lje kljuc tog dugog rata..
Muka mi je kad se priča o ratu.Mozda je to neki PTSP.
Pametan onaj ko je spakirao kofere i pobjegao. O onaj ko je vjerovao “prijateljima” pa završio u logoru, i dan danas bori se s posljedicama. Ja sam taj, ono što sam prošao nebi poželio nikome. Prijatelju, ti si pametno učinio! ????
“U slucaju rata bjezite avionima JATa” lijepo Corba ispjevao. Na moju srecu slusao sam ga a bogami i poslusao.
…za vrijeme rata ni u kom slučaju ne odazivati se u vojsku,ali u isto vrijeme staviti značku s državnom zastavom o revere sakoa i pri tom izražavati patriotski domoljubni duh;…naravno preporučava se povezati s nekom vjerskom organizacijom koja djeli humanitarnu pomoć i pri tom u talu za pristojni postotak preprodavati brašno i šečer UNICEFa ….nakon rata pjevati borbene pjesme i biti najveći patriota…uvijek naglašavati svoj nacionalizam i primitivnost.
Iskustva iz prošlog rata su pokazala,da ak dođe opet do rata,dobro razmislit,ne podlijegat niskim strastima.Bolje i uteć sa familijom,neg da mi mali,nahuškani krvarimo,da bi se za to vrijeme banda u pozadini,koja i potpiruje,nakrala i napravila pustoš u sigurnoj pozadini.
Najgore sta se coviku more u zivotu desit da postane alat za ostvarenje tudjih ciljeva. A rat je upravo to. Lipo je sta ste naceli ovu temu. Bilo bi dobro kad bi se o ovome malo vise i detaljnije pisalo jer autor je zagreba povrsinu, a sad bi bija red da se malo i razradi tema pa i da je šeramo sta vise ljudi, jer vridi educirat ljude. Eto zato, bravo “Logicari” Prvi put u zivotu vidim da se neko potrudija napisat nesto i o ovin do juce zabranjenin stvarima, koje nisu popularne medju pobornicima rata. Cak ni Feral nije nikad pisa na ovu temu. Ja se sitin sebe i sta san sve radija samo da me ne uvati isti morbidni virus mrznje i rata. Nisan slusa nasa radia nit gleda nase tv kanale. Rigalo bi mi se iti vidit ono mrsavo ka bakalar zlo – Kloferku i onoga ciravoga… Čitaj više »
Jedna od poruka međunarodne zajednice nakon rata koji je pogodio Hrvatsku i Bosnu, je i ta da ko je koga stigao i umlatio, taj ostaje da suvereno vlada tom teritorijom, taj biva nagrađen. Takvoga čistača i EU uzima za cijenjena sugovornika, s njime razgovara, pregovara, dogovara, taj joj je dobar. Nažalost.
pakujes kofere ides na zapad cistiti wc i ulice i glumis preko portala nekog ratobornog i pametnog komandosa . a pritome ostavis svoj grad i djecu koja su ostala tamo da ginu . i kasnije se vratis misleci da si pokupio pamet cjelog svjeta . mislim da to nije rjesenje
Kako je nekad išao stih “naše” himne – “proklet bio izdajica svoje domovine”… izdajice su/smo bili skoro svi na svim stranama: neki aktivnošću, drugi pasivnošću – i sada smo prokleti. I zaslužili sve sto nam se događa. Naprosto ne zavrijeđujemo ni sažaljenje niti imamo pravo kukati na novonastalu situaciju. A sto se tiče nekakvog novog rata – za njega ima šanse. Itekako ima. Dovoljno je 1% budala sa oružjem i neki malo žešći, stvarni ili izrežirani, poticaj – incident, false-flag, pa kad se uključe medijski ratni bubnjevi i ako politička klasa dobije tiho “dopuštenje izvana” eto ti zla. Samo je pitanje vremena kad će se ugasiti svjetlo u balkanskoj krčmi. Nadam se da će svi promućurni tada već biti daleko. A sto bi bilo najbolje, makar spadalo u domenu utopije – da se svi ti kojima je do rata lijepo dovezu na pusti otok i tamo se pobiju, a normalne… Čitaj više »
Rat djeluje na ljudski mozak tako da izaziva RATNU PSIHOZU,poznato u psihijatriji.Posto mozak nema odbranu,dokazano u nauci i primjenjeno na propagandu kako utjecatii na mase,preko medija.Zato da si spasis mozak kupi prnje i bjezi.Gdje ima ljudi ima i zivota.Sve sto ljudi posjeduju nose u sebi plus iskustvo i ponovo sve materijalno steknu puno lakse.A spasis se strahota i PTSP,spasis mozak i obitelj.Rat je zemljotres medu narodima.Tako da se da zakljuciti poslje zemljotresa u prirodi opet se sve obnovi.Kakvo domoljublje u ratu to je prevara za neobrazovane,dokaz koliko je intelektualac ucestvovalo u ratu,jako malo,pitao sam se na pocetku rata na ovim prostorima gdje su intelektualci? i shvati da su nestali i iz medijske slike i tako sam postupio kao oni.I nisam se pokajao.Zivot je isao dalje prema mogucnostima a moj um je ostao cist i ucinkovit za daljnji zivot.Geslo mi je bilo ,Tko izade zadnji neka ugasi svijetlo.
A šta ako od rata ne moreš uteć. Inače je rat izmišljen od strane lopova kojij ga koriste za pljačkat narod, zemlju, ma sve od reda. Kako neko ima tolike milione i zaradio ih za vrime rata. Neki su morali platit velike šolde da bi ih pustili da pobegnu od rata
Ako se nadjete kao kolateralna zrtva nemate izbora nego prezivljavati ja sam prezivio prosli rat izgubio puno clanova obitelji danas imam svoju djecu radostan sam oprostio sam svima a oca sam izgubio ali moras Ici dalje sretan sto si ziv imas obitelj a da si pijun u Tudjoj partiji saha to poslije saznas preziviio nikom nisam zlo nanio zivim dalje sretan sto imam svoju djecu ali u narednoj partiji saha mene i mog sina nece niko vidjeti makar na Mars se moralo Ici .cuvajte sebe i svoju djecu ostalo je suplja
Jednostavno mama lekarka te proglasi anemicnim te otidjes u Brusel graditi diplomatsku karijeru i onda se vratis kao veliki uspijesni Bruselski potrcko ali prodas pricu o karijernom uspijesnom diplomati.
Ili opcija 2. Dades pozamsnu donaciju vladajucoj politickoj opciji pa postanes genaeral i onda malo svercas naftu i derivate i zaradjujes.
Opcija 3. pohvalis se vezama u medjunarodnom miljeo trgovaca oruzijem pa malo kupujes igracke po sistemu pola pije pola Sarcu daje.
Ili opcija 4. prijavis se u prve linije pa onda nakon rata pricaju: ih kakv je to junak i heroj bio, pa ti dignu spomenik.
Svaka slicnost sa stvarnim dogadjajima i ljudima je sasvim namjerna.
U slučaju rata se triba ponašati ljudski.
Kao djete prezivio ratne strahote… Ne bih pozelio nikome. Ono sto sam naucio: cim prvi cigani krenu i ja za njima… Neka profiteri, politicari placaju placenike da ratuju i njima njihove dvore cuvaju…ja necu.