Ko uhvati ovu pticu…

I sada su mi sjećanja svježa na većinu onih igara iz djetinjstva, nestašluka, avantura, upadanja u neprilike, ali najviše na ljepotu djetinjstva koje je gotovo svakom čovjeku najljepši period njegovog života.

Jedan od tih lijepih detalja sam nedavno, ni sam ne znam kako, iščeprkao iz svog sjećanja, i želim ga ovdje s vama podijeliti. Taj detalj mi je tada, kad sam doživio ovo što ću vam sada ispričati, bio više neprijatan, a sad mi je smiješan.

Dok smo se moji vršnjaci i ja raspoređivali u dvije nogometne ekipe, iznad nas je preletio vrabac s nekim komadom kartona zavezanim koncem za nogu. Očito je bilo da mu je taj privjesak ogroman teret, jer je letio na prekide, povremeno stajući da se odmori. Jednom je karton zapeo između dvije tarabnice i vrabac se jedva nekako snašao i oslobodio.

Mi smo u prvih nekoliko trenutaka stajali kao ukopani i gledali taj prizor s neskrivenim iznenađenjem, a onda smo se dali u trk za nesretnim vrapcem. S obzirom na to da nismo gledali ispred sebe kuda trčimo nego u pticu i karton koji joj je o nozi visio, saplitali smo se trčeći i padali, ali i odmah ustajali i nastavljali jurnjavu; preskakali jedni preko drugih i preko ograda na koje smo nailazili i, napokon, stali ispod susjedove lipe za koju je, u rašlju jedne grane, zapeo vrapčev karton. Vrabac se iznad kartona koprcao i pokušavao odletjeti, ali sad mu to nije uspjelo. Naravno, ja sam prvi stigao i poskočio taman toliko da sam mogao dohvatiti karton, a onda sam, povlačeći kanap, uskoro u rukama imao i vrapca.

Nisu se svi lako pomirili s činjenicom da sam ja bio najbrži i najspretniji pa su pokušali ugrabiti i za sebe bar dio zasluga za ulov. Jedan je isticao kako je on prvi vidio vrapca, drugi da ga je baš on potjerao prema lipi, treći… Ali džaba im sve to, protiv činjenice da su i vrabac i papir u mojim rukama se nije moglo mnogo postići. Nisam skrivao zadovoljstvo i ponos zbog toga.

Kako sam ja već tada, mada još nisam išao u školu, znao prilično dobro čitati, samo sam važno pogledao drugare i rekao: „E, da sad vidimo šta piše na ovom kartonu!“ Uzeo sam karton, a oko mene je zavladao tajac. Svi su gorjeli od znatiželje da čuju tu tajnu za kojom smo toliko trčali. Počeo sam čitati, još nevješto i ne tako tečno zbog čudnog rukopisa, ali dovoljno da se razumije: „Ko uhvati ovu pticu, poljubi je u gu…“ Uh! Odjednom sam ostao bez daha, nisam mogao zadnju riječ pročitati do kraja. Nisam to očekivao. Moja pobjeda mi je odjednom izgledala kao poraz. Svi smo za trenutak bili zbunjeni. Čak se niko nije ni nasmijao.

„Da je odvežemo?!“, dosjetio sam se na brzinu i već sam držao ptičju nogu za koju je bio vezan konac, a drugi dječak je odvezivao čvor. Tek poslije toga smo vidjeli jednog starijeg dječaka koji nam se podsmjehivao iz susjednog dvorišta i odmah nam je bilo jasno da je sve to njegovo maslo.

Uskoro je vrabac bio slobodan, a mi smo odjurili na naše omiljeno igralište gdje smo nastavili trku, ali sada za loptom. Ovu dogodovštinu s pticom smo ubrzo posve zaboravili, nigdje je nismo spominjali jer smo se plašili da će nam se smijati. A sad se i sam tome smijem i evo, tu priču nudim i drugima.