Nekada su se ljudi orijentirali u vremenu pomoću sunca, pješčanog sata ili drugih metoda kojima su određivali približno koliko je sati. Onda je izmišljen sat s kazaljkama i brojkama.
Satove su u početku imali samo bogatiji ljudi, a onaj ko je „znao u sat“ smatrao se učenim čovjekom. Taj je znao pročitati brojeve, bio je pismen, a takvih nije bilo mnogo. A znao je i „pročitati“ iz položaja kazaljki koliko je sati, pa čak i koliko je minuta.
No, vrijeme je učinilo svoje i kasnije je sat mogao imati gotovo svako ko je to poželio, a „znati u sat“ više nije bilo nikakvo znanje, jednostavno je bilo normalno da svako zna koliko je sati čim na njega pogleda. I reklo bi se da je to toliko ukorijenjeno da se više i ne može desiti da neko ne zna koliko je sati ako pogleda položaj kazaljki. Ali, gle čuda, nije tako!
Ovih dana čujem kako je sve veći broj djece koja se ne snalaze pred satom s kazaljkama. Oni se susreću samo s digitalnim satovima na kojima piše koliko je sati i jednostavno to pročitaju. Njima je sat s kazaljkama kompliciran i naprosto se ne upuštaju u tu avanturu. Čini se da će se neki vicevi pretvoriti u stvarnost, poput onog o Muji kom Haso objašnjava kako se zna koliko je sati. Kaže mu: „Kad je velika kazaljka na dvanaest, a mala na tri, to ti je tri sata. Kad je mala između jedan i dva, a mala na šest, to ti je pola dva. E sad mi reci koliko je sad sati?“ Mujo gleda na sat u jedan i deset minuta pa će: „Još se ne zna.“
Danas djeca znaju neke stvari o kojima mi pojma nismo imali, a ne znaju neke tako jednostavne za koje je nama neshvatljivo kako je moguće da to mogu ne znati. A moguće je, možda čak i normalno. Svako se snalazi u svom vremenu na svoj način.
…………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………..Evo da i ja nesto pametno kazem a ne samo cijenjeni Ivo Kobas.
Ima i onaj kad se policija sprema za raciju pa im šef odreda objašnjava: “Krećemo točno u 11 i 48. Za one sa digitalnim satovima to su dva pendreka, jedna izvrnuta stolica i jedan snjegović.”
Danas je bitniji odgovor na pitanje Kolika ti je satnica, od onog Koliko je sati. Iznajmljujemo se na sate. Netko je zadovoljan postignutom cijenom za sebe sama, netko nije. Netko misli da zaslužuje više, ali nema nikog s druge strane da ga čuje. Nekad je vrijeme protjecalo sporije. Dan je bio puno duži i u njemu je bilo mjesta za svakakve aktivnosti. A onda se odjednom sve ubrzalo. Sve i svi su postali brži. Nekad je fićo jurio s ogromnih 80 km/h (mogao je i više od 100, ali bi onda zakuhao) i na sve se stizalo danas se vozimo u prosjeku 140 km/h i ne stižemo ni na što. Nekad smo napamet znali barem 150 brojeva telefona, danas ne znamo ni svoj broj. Kažemoo – vremena su se promijenila. Jesu. ALi se promijenilo i vrijeme. Nema nekakvih dokaza, osim unutarnjeg osjećaja. A taj ne vara. Doduše, postoji i nešto… Čitaj više »
Time, is on my side
Yes it is……
Mislim da nema veze sa tim što pišu djeca su pametna i brzo uče. Tako da to ne može biti razlog. A šta bi mogao biti uzrok. Pa ja mislim da je razlog problem u samom vremenu. Dugo godina sam svjestan da sa vremenom ne štima minute bježe naprijed i nazad (7 min). To je narod kroz godine opazijo i počeli su postavljati pitanja što je to. Zato je nedavno napisan članak kako 7 minuta pazi 7 minuta za koje znam godinama idu naprijed i nazad i da je razlog tome manjak elektrike u mreži radi srbije i kosova. Nadam se da je neko pročito članak. Hehe koji lažovi. Zaradi srbije i kosova po čitavom svjetu minute idu naprijed i nazad. Uglavnom kontrolirati mogu digitalne sate a mehanske ne. I to jih muči. Zato ako imate mehanski sat i ako vam vrijeme varira ne brinite sat nije pokvaren i dobro… Čitaj više »