Krademo li tuđe zasluge?

maska
11 komentara

Za neke ljude se kaže da se „vole kititi tuđim perjem“. Ono što nisu uradili, ili bar dio toga, pripisuju sebi.

Nekada je to drastično, ide se dotle da se spremno i na ubojstvo kako bi se prisvojilo tuđe. Neki su dobili i Nobelovu nagradu kradući tuđi rad. Nemaju ni znanja ni sposobnosti, nekada ni hrabrosti za neko djelo, ali ga toliko priželjkuju da je to bolesno i spremni su sve učiniti kako bi se dočepali tuđeg uspjeha i uživali u njemu kao u svom.

Sjećam se priče mog kolege, koji se stjecajem okolnosti našao među onima koji su hvatali ubačenu terorističku grupu. Na kraju su jednog iz grupe zarobili i kad su ga uvodili u grad, odnekud je izronio jedan lokalni političar s pištoljem u ruci i samo sve one koji su uhvatili zarobljenika „razgrnuo“ oko sebe, a on mu pištolj uperio u leđa i sprovodio kroz grad, „junački“ mu psujući sve po spisku i kočopereći se kao da on ima najveće zasluge za uhićenje. Bio je tako ponosan na svoje „junaštvo“ da su oni koji su stvarno uradili posaoizgledali kao šonje koje ne bi znale ni privesti čovjeka do policije da nije ovog viteza.

No, ako bolje razmislimo, mnogi od nas ponekad i sami, manje izraženo, koristimo tuđe uspjehe kao svoje. Ako nas je nekoliko u grupi koja je nešto uspješno uradila, najviše ćemo naglasiti naš konkretni doprinos tome. Ako je naše dijete nešto postiglo, to će biti „zato što smo ga mi tako odgojili i naučili“. Dobro, tu može i biti dio naše zasluge, ali ima slučajeva u kojima nemamo baš nikakvu ulogu, a prisvajamo je. Čak i kada govorimo, i sebe uvrstimo u one koji su zaslužni za uspjeh.

Evo, odličan je primjer sport. Reprezentacija pobijedi, a mi kažemo: „Uh, što smo ih pobijedili!“ „Ama, gdje oni mogu s nama!“ „Nisu nam ni do koljena bili!“, i tako dalje. Stalno govorimo kao da smo bili dio tima koji je na terenu igrao. Nakon pobjede slavimo kao da smo mi presudno utjecali na konačni uspjeh. Uvijek je bilo najvažnije što je na utakmici uradio neko „naš“. Ako je igrač iz našeg mjesta, njegov potez je za nas bio odlučujući. Ako mu je baba „naše gore list“, on je bio najbolji. Ako je iz naše zemlje, iz našeg naroda, najbolji je. Lako bi se bilo uvjeriti u ovo i najobičnijom anketom.

To je tako, a i u sportu i u nekim drugim oblastima ova pojava ima i dobru stranu. Može mobilizirati i motivirati ljude da daju više od sebe, može pokrenuti masu i u dobrom smjeru. Ipak, treba se ponositi prije svega svojim uspjehom, na to sigurno imamo pravo, a tuđim samo ponekad i u ograničenim količinama.

Priča
Pretplatiti se
Obavijesti o
11 Komentari
Najstariji
Najnoviji Najviše komentiran
Inline povratne informacije
Pogledaj sve komentare
28.juni
5 godine prije

I neuspjeh moze biti uspjeh ukoliko iz njega izvucemo pouku.

Son of Alerik
5 godine prije

Tko je to ‘Mi’? I tko je to ‘ja’? Kad imamo pravo (i obavezu) identificirati se s kolektivom, a kad to pravo sebi tek prisvajamo? Može li itko reprezentirati kolektiv na način da se svatko može s prezentiranim poistovjetiti? Ako nam netko kaže ‘Vi Hrvati…’, hoćemo li se osvrtati oko sebe i gledati koga to pita ili ćemo reći ‘Da, izvolite, kako Vam mogu pomoći?’ Možemo li uopće izbjeći identifikacije s kolektivom kojem pripadamo, slučajem, svojom voljom ili nevoljom? Možda tek neke možemo. Većinu ne možemo. Jer ne rađamo se na pustom otoku, ne rađamo se u zrakopraznom prostoru i ne rađamo se putem spora s nepoznatim roditeljskim sjemenom. Rađamo se kao ljudi, postajemo spoj sjemenih stanica muškog i ženskoga – tehnički, a doslovno udahom života od strane Života samog i/ili Stvoritelja, ma kako ga nazivali. Ne dolazimo u Nigdje, već u Negdje. A to Negdje naša je domovina. Naša… Čitaj više »

trumba
5 godine prije

Dašta!!!!! Tko nema svoga slavi tuđe. Najlakše je brisat svoj goli K. preko zavjese odnosno prebrisavat svoje u “ogledalu” ili barem ono što se smatra “svojim”. Klasična zamjena uloga. Riječi su namjenjene postizanju dogovora i delegiranju pristanka, iako nerijetko kad se ljudi nađu među drugima, iz daleka ispada kao da se kroz razgovor dogovaraju, a u biti svako za sebe masturbira – pa otud i galama. Ljudsko biće, u svojoj osnovnoj potrebi teži afirmaciji kroz grupe jedinki, jer je to djelomično preostalo iz plemenskog razvoja (budući da se time potvrđuje postojanje jedinke), a djelomično jer su mase/grupe ženstvene, baš kao i šta je čovjekova duša ženstvena. Sve dok biće ne uoči kroz svoj razvoj da teži upravo svojoj duši, do tad će plivat u narcisoidnoj akviziciji odnosa kroz materijalnu domenu. Ta nedokučiva težnja prema duši će uvijek past na prvoj stepenici – egu i koraku – navici. Ipak ovo sve… Čitaj više »

tedi
5 godine prije

Svi smo skloni “kititi se tudim perjem” I to jako dobro,ako prode prode(APP),a kada se nademo sami na vijetrometini uvucemo rogove.Kao ona basna kada se zec igrao sa malim lisicama.

© 2023 – Portal Logično

POVEZANE VIJESTI