Karlo Veliki kao obnovitelj Rimske imperije

karlo-veliki
0
0

Rimska imperija uništena je posle najezde varvara  476. godine. Nekadašnju Rimsku imperiju obnavlja Karlo Veliki, koji se zato sa pravom naziva ocem Evrope.

U franačkim, pa tako i u mnogim anglosaksonskim državama, svaka plemićka, vladajuća porodica, odnosno dinastija, svoje legendarno poreklo izvodila je od samih bogova. Svakoj vladujućoj dinastiji bilo je važno da dokaže da su božanskog porekla, odnosno neposredni naslednici samih bogova. Po pravilima takve dinastije, svoje posede, oblasti kojima su upravljali, smatrali su za porodičnu svojinu koja se kasnije mogla deliti samo unutar te porodice. Ovakve dinastije su bile ponesene idejom o osnivanju novog Rimskog carstva. Zaneseni slavom Starog Rima i Rimskog carstva želeli su da grade svoja buduća kraljevstva, odnosno carstva po uzoru na pređašnje. Osnivač Franačkog kraljevstva Hlodoveh je nakon osvajanja Pariza uzeo titulu i odežde rimskog konzula, a od svojih podanika je tražio da ga nose na štitu tijumfujući kroz Pariz.

Mlada franačka država je primila hrišćanstvo iz svetog grada Rima. Započela svoju ekspanziju u širenju svoje države i moći, i dalje zanesena idejama Svetog rimskog carstva. Razne dinastije su se smenjivale Franačkom državom. Kraljevi iz dinastije Merovinga zapamćeni su u istoriji pod izrazom „lenji kraljevi“. Dinastiju Merovinga je smenio Pipin Mali 768. godine, osnivajući novu dinastiju – Karoling, koja će Franačku državu dovesti do vrhunca svoje moći. Pipina Malog je nasledio njegov sin Karlo, koji će zbog svojih velikih vojnih manevara, uređenjem države i crkve ostati zauvek upamćen kao „Veliki“.

Iz dela „Vita Caroli Magni” pisca Ajnharda, Karlovog dvorjanina i sluge, saznajemo da je Karlo bio srednje visine, stamen, riđe kose i debelog vrata i da je voleo da uživa u zabavama koje je on lično organizovao. Pored toga, krasile su ga pokroviteljske i državničke sposobnosti, bio je ratnik i dominantna ličnost tadašeg doba. Njegov sluga Ajnhard, koji je autor pomenute biografije, poredio ga je sa rimskim carem Oktavijanom Avgustom, opisujući njegovu slavu. Po dolasku na presto odmah se latio vojnih osvajanja, pa je tako njegovo prvo osvajanje bila Lombardija 773. godine, a kako bi učvrstio svoju vlast, postavio je svoga sina Pipina da tu vlada. Godine 787. je osvojio Bavarsku i pripojio je svojoj državi. Godine 792. konačno je osvojio i pokorio Saksoniju posle mnogo ustanaka koji su se dizali protiv Franačke države. Pokorio je severnu Španiju, ratovao je uspešno sa Avarima i Slovenima i izveo još mnogo drugih uspešnih vojnih pohoda. Karlo je stvorio ogromnu državu koja se prostirala od Španije na zapadu, na severu do Baltičkog mora, na istoku i jugu do granica Vizantijske imperije. Nakon svih ovih osvajanja Karlo je rešio da uredi svoju ogromnu državu. Zalagao se za obrazovanje; pri manastirima, crkvama i kapelama otvarao je škole; na svoj dvor dovodio je učenjake iz čitave države; stvorio je feudalni sistem; postavljao je svoju vlastelu na udaljenim krajevima države kako bi sačuvao integritet. Takođe je regulisao status crkve u državi – prevodila su se dela velikih crkvenih otaca.

Otac Evrope

Godine 800. dobija poziv iz Rima da dođe i izbavi papu od tamošnje aristokratije, što Karlo i čini. Papa u znak zahvalnosti, a u dogovoru sa Karlom, na Božić, posle uobičajne mise, kruniše Karla za cara. Ovo krunisanje je bilo najistaknutiji događaj u Karlovoj vladavini i donekle je predstavljalo ostvarivanja zamisli o obnovi nekadašnjeg Rimskog carstva, kojom su se vodili njegovi predhodnici. Ovaj čin posmatran je sa gnušanjem u Vizantiji, u Carigradu. Vizantija je sebe smatrala jedinim naslednikom Rimskog carstva i nije nikako mogla da prihvati postojanje drugog carstva na zapadu. Zapad nije imao cara još od propasti Zapadnog rimskog carastva 476. godine. Sada je Franačko carstvo postalo pandam Vizantijskom, i nekadašnjem Rimskom carstvu. Međutim, prilike u Vizantiji su se promenile i na presto je došao novi car Mihajlo I iz dinastije Rangabe, koji je zajedno sa Karlom potpisao Ahenski mir 812. godine u Ahenu. Vizantija je priznala Karlovo carstvo i titulu „cara Franaka“, dok je Franačko carstvo priznalo suverinitet Vizantiji nad Venecijom, Istrom, Dalmacijom i južnom Italijom. Posle sklapanja mira sa Vizantijom, Karlo se povlači u svoj dvor u Ahenu, gde se razboleo i zbog jake groznice nije mogao da upravlja Franačkim carstvom, ubrzo je počeo da gubi i vid, da bi se 814. godine i upokojio. Sahranjen je u svome dvoru u Ahenu. Posle njega Franačko carstvo se podelilo na tri dela. Jačanje feudalaca kao i međusobna svađa Karlovih sinova dovode  do raspada carstva na tri dela, teritorije današnje Nemačke kao jednog dela, Francuske kao drugog, i Italije kao trećeg dela.

Rimokatolička crkva je u njemu videla prototip hrišćanskog vladara, koji je donosio koristi Rimu i zapadnoj crkvi. U znak zahvalnosti za ogromne zasluge učinjene zapadnoj crkvi, rimokatolička crkva ga je kanonizovala. Sveti Karlo Veliki proslavlja se 28. januara.

ahenEvropaFrancihrišćanstvoKarlo VelikiobnovaPapaVizantija
Pretplatiti se
Obavijesti o
0 Komentari
Inline povratne informacije
Pogledaj sve komentare
© 2023 – Portal Logično

POVEZANE VIJESTI