U davanju je sreća

Ovih dana sam postao pravi građevinar. Gotovo sve slobodno vrijeme provodim kod sina na kući gdje on i ja izvodimo radove, neke prvi put u životu.

To me podsjetilo na mog oca koji je trebao graditi poveliku štalu, ali majstora nije mogao naći. Na kraju ju je sam uzidao, uradio i krov i sve ostale građevinske poslove, a nakon toga su ga počeli zvati i drugi da njima radi. Tako je uzidao više kuća, sebi i uglavnom onima koje nije mogao odbiti, jer mu to nije bilo glavno zanimanje. Eto sad, mog oca kopiraju njegovi nasljednici i upuštaju se u sličnu avanturu. I čini se da nam ide od ruke!

Ali ovo pišem iz drugih razloga. Gledam kako se uz rad na kući odvija mnogo toga što nije vezano samo za gradnju; kako se polako razvijaju međususjedski odnosi. Prvo je trebalo popločati ulaz u dvorište, pa smo tom prilikom popravili i oko pola metra susjedovih razrovanih ploča. On je na to uzvratio nekim sitnim uslugama i iskrenom ljubaznošću. S drugim susjedom je bilo slično, a javila se nedavno i jedna Bosanka koja živi stotinjak metara dalje i ponudila se ako može kako pomoći, i tako dalje. A jučer, dok smo sin i ja bili na krovu, došao je jedan od susjeda i pitao možemo li mu pomoći oko njegovog ravnog krova koji prokišnjava, jer vidi da imamo i bocu s plinom i da upravo radimo ravni krov. Mada je bilo oblačno, spremala se kiša, sin je ostavio svoj posao i odmah otišao susjedu prvo pogledati šta je u pitanju, a onda se vratio i rekao mi da ja nisam potreban, da samo nastavim svoj posao, a da on može sam uraditi što treba kod susjeda. Uzeo je plinsku bocu, dva komada izolacionog materijala za krov i jednu kantu s ljepilom i otišao. Nakon sat vremena se vratio, posao je obavio, a nije naplatio ništa, mada mu je susjed ponudio novac.

Razmišljam o tom, o tome kako svako ima svoj pogled na život, pogled na to kako su stvari postavljene i na koji način ih treba postavljati. Neko bi ovakvu priliku iskoristio za zaradu.  Mogao je bez problema dobiti neku paru i to tako da i susjed bude zadovoljan. Niko mom sinu ne bi mogao prigovoriti da je uzeo bar 50 eura jer je potrošio svoje vrijeme, utrošio svoj materijal koji je već platio i napustio svoj posao da bi uradio ovaj. Bilo bi sasvim razumno očekivati da naplati bar toliko da nije na gubitku kad radi za čovjeka koga prvi put u životu vidi i kome ništa ne duguje. S druge strane gledano, taj posao je mom sinu bio gotovo usputan – nije morao specijalno dolaziti ko zna odakle pa slati radnike koje plaća da to urade, pa nabavljati materijal… On na taj novac koji bi dobio ne bi platio porez, bio bi zarađen “na crno”. Materijal koji je ugradio jest već kupio, ali to bi mu ostalo, morao bi ga baciti, pa ni tu nije na nekom velikom gubitku, a plina i nije mnogo potrošio. Da, sve to će ga nešto koštati, ali će imati veliko zadovoljstvo što je pomogao drugome. Za neke ljude je to veliki užitak, prava sreća, a čini mi se da je moj sin baš jedan od tih i zato ga razumijem. Nije mu to prvi put da čini slične stvari. Jednostavno, svakoga treba pustiti da živi na svoj način, osim ako takav način ugrožava druge. Ako mjerimo svojim aršinom tuđe postupke, često ćemo biti u zabludi. Mislit ćemo kako su ti ljudi na pogrešnom putu, da ih drugi iskorištavaju, da će propasti u životu, i tako dalje. A oni, u stvari, uživaju živeći život na svoj način, na način koji njima najbolje odgovara. Dajući drugome, čineći usluge drugima, oni usrećuju sebe, a nekako se hoće da uvijek i njima ostane dovoljno, da ne žive ni oni u materijalnoj bijedi. Treba samo razumjeti da neki ljudi uživaju uzimajući, a drugi dajući.