Majstori umjetnici

Uvijek se divim ljudima koji su vrhunski u onome što rade i uživam u svakoj prilici u kojoj mogu gledati kako rade svoj posao.

Nekada davno sam gledao prvi put snimak kako slikar Bob Ross slika. Bilo je to za mene nešto novo, jer što se slikanja tiče, tu nemam baš nimalo talenta i ne razumijem se mnogo ni u tehnike slikarstva niti u pravila i običaje struke. Znam samo je li meni neka slika lijepa i ugodna mome oku, a koliku bi vrijednost na tržištu mogla imati, to ni približno ne bih umio procijeniti. Znam da neke slike, koje se procjenjuju na milionske iznose, ne bih izabrao da mi ih neko ponudi i besplatno, a izabrao bih možda neke koje nemaju gotovo nikakvu tržišnu vrijednost.

Ali gledati dok neko slika – e, to mi je pravo uživanje! Kad slikar stane pred savršeno bijelo platno i treba na njemu napraviti nešto, ja se prvo pitam kako li će krenuti, s koje strane? A on radi sve suprotno od onoga što bih ja očekivao. Ako zamislim da ću naslikati kuću, ja bih prvo i slikao kuću, ali pravi slikar ne! On prvo slika ono što je iza kuće – nebo, oblake, drveće iza kuće i sve tako nešto, a onda dolazi na red kuća. Kad naslika i kuću, onda može doći još neko drvo ispred nje, neko cvijeće, čovjek… Dakle, slikar ima sasvim drugačiji način od onog koji sam ja bio zamislio u svojoj glavi, i kada vidim rezultat rada, potpuno mi je jasno zašto tako čini. Tako kako on čini i treba slikati, to je i meni logično sad, kad sam vidio zašto tako slika.

Ali to što sam naučio malo razumnije gledati kako se slika, ne znači da sam naučio slikati. Tu sam i dalje na onom istom niskom nivou kao i na početku priče. Gledam samo i čudim se kako Bob Ross „neodgovorno“ mlati onim kistovima po platnu kao da se igra, a kako iza tih kistova platno ostaje obojeno s toliko smisla i svrsishodnosti, kako je svaka mrljica boje baš na svom mjestu i baš one nijanse boje koje bi i trebala biti. Da ja napravim neki potez tim istim kistovima, da ih umočim u one iste boje, na platnu bi ostale samo mrlje, koje „pas s maslom ne bi pojeo“! I on za pola sata naslika pravu sliku, koja možda nema veliku tržišnu vrijednost, ali je ugodna mom oku, a ja bih mogao ostati danima i slikati, a da od moje slike svi okreću glavu jer bi ljepši pogled bio u bilo kom drugom pravcu.

Gledati pravog slikara dok slika je kao gledati neku vrhunsku igru u kojoj se majstori te igre nadmeću i prave poteze koji su tako ugodni za vidjeti, a mi sami ih ne možemo nikada izvesti. Gledati neki potez kistom je kao gledati trostruki salto kod skokova u vodu, posebno atraktivan zgoditak u nogometu ili potez nakon koga se ne može izbjeći mat u šahu. U samo pola sata od bijelog platna nastane divni pejzaž koji vam dočarava dio prirode na kom imate i razigrani potočić i kućicu za odmor i debelu hladovinu, i šumorenje lišća na vjetru. Imate u kući pogled na lijep prizor i usred olovnih magli vani, i za kišnih dana. Sve zahvaljujući spretnoj ruci nekog umjetnika koji ništa bolje ili više ne vidi od vas, samo što ono što vidi, bilo uistinu ili samo u mašti, umije i prenijeti na platno.

Uživanje je gledati umjetničke radove koji su nastali trudom i zadovoljstvom umjetnika, ali uživanje je i gledati kako radovi nastaju. I sama tehnika kojom se izrađuje neki umjetnički proizvod je umjetnost za sebe.