Na današnji dan 1898. godine, rođen je Antun Branko Šimić, jedan od značajnijih hrvatskih pjesnika modernizma, esejist, književni kritičar i prevodilac.
Rano djetinjstvo provodi u malom hercegovačkom mjestu Drinovci kod Gruda gdje završava osnovnu školu, nakon čega nastavlja formalno gimnazijsko obrazovanje u Širokom Brijegu, a potom u Mostaru, i Vinkovcima i napokon u Zagrebu.
Svoju prvu pjesmu, ”Zimsku pjesmu”, objavio je već kao petnaestogodišnjak, u književnom časopisu Luč u Vinkovcima 1913. godine. Dvije godine poslije, seli se u Zagreb u kojem će, baveći se književnošću i pisanjem, ostati do kraja života.
Na pjesničko stvaralaštvo Antuna Branka Šimića značajan je uticaj Antuna Gustava Matoša. Njegova poezija intenzivira doživljaj svijeta izrazito škrtim i zgusnutim stihom. Melanhonični, otmjeni i dekadentni štimung, krajolici izdvojeni iz svakodnevnice, prigušene boje i fine nijanse, milozvučna i gotovo svečana akustika – sve su to elementi upisani u Šimićevo pjesništvo. Njegov je pjesnički opus predstavljen kao svojevrstan bijeg i otklon od banalnosti svakodnevnog života, čisti larpurlartizam, u kojem je umjetnost svrha samoj sebi.
Umro je od posljedica tuberkuloze, 1925. godine u Zagrebu, u dobi od 27 godina.
Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju nekoliko dramskih fragmenata, te započeo roman Dvostruko lice.
Velik dio Šimićeva opusa ostao je neobjavljen do 1950-ih i 1960-ih, među kojim su i nekoliko dramskih fragmenata te započeti roman Dvostruko lice. Sabrana djela koje je uredio njegov brat Stanislav Šimić objavljena su 60-tih godina.
Šimić je uz Tina Ujevića i Miroslava Krležu najistaknutiji hrvatski pjesnik modernizma, zaslužan za popularizaciju slobodnoga stiha i novih kompozicijskih načela kao i za doprinos i integraciju hrvatskoga pjesništva u europske književne tokove.