O sebi stalno pišemo

Kaže mi jedan moj drugar: „Ti pišeš o svima, a ko će o tebi pisati? Na kraju će biti da nisi ni postojao, da se o tebi ništa ne zna, da su svi drugi značajniji od tebe?“

Ne znam zbog čega drugi pišu, ali vjerujem da ih mnogo ima motive slične mojima. Kao prvo, pišem jer se pišući osjećam ugodno. Jednostavno, lijepo mi je dok to radim, opustim se, zaboravim na svijet oko sebe iz kog na neko vrijeme „pobjegnem“. Možda je taj „bijeg“ pomalo i sebičan, možda kukavički, možda način da se izbjegnu neke obaveze, ali je tako. Pišem i zbog toga da to što napišem podijelim s drugima, da saznam šta oni misle o onome o čemu sam pišući ja već izrazio svoje mišljenje. Tako imam veću mogućnost da čujem više raznih ideja, načina razmišljanja, pogleda na isto pitanje, nego da pričam pojedinačno s ljudima. Tako proširujem svoje vidike. Pišem i zbog toga što mi neki kažu da rado čitaju ono što napišem. Pogotovu mi je drago kad vidim djecu kako se nasmiješe dok im govorim svoje stihove ili im pričam. Lijep je i osjećaj kad vam neko kaže da ste mu uljepšali dan.

Ne pišem zbog novca, vjerujete mi! U našim okolnostima od toga bi bilo vrlo teško ili nemoguće živjeti, a već imam posao od koga mogu živjeti i od koga živim. Evo, i za ovaj portal ne pišem za novac, kako vidim da neki čitatelji vjeruju, nego iz svih gore navedenih razloga kao i zbog uvjerenja da ovakav portal treba podržati. Ne, ne osjećam se zbog toga prevarenim, oštećenim niti zapostavljenim! Sam sam pristao na to i ne kajem se zbog takve odluke. A ne kažem ni da ne bih volio da su drukčije prilike, da i ovakvi kao ja na našim prostorima od pisanja mogu živjeti.

Što se tiče one opaske mog drugara s početka priče – čini mi se da stvari ne stoje baš tako kako ih on vidi. Svaki tekst koji napišem je na neki način i moja slika, prikazuje dio mene u svjetlu u kom bi me teško prikazala priča o meni samome. I nije to slučaj samo sa mnom – svako djelo govori nešto o svom autoru. Slikar unosi dio svoje osobnosti u sliku, režiser u film, pjesnik u stih, glumac u gestu ili izgovorenu riječ. I radnik u proizvodnji unosi dio sebe u svoj rad. Recimo, kod vozača vidite da ne potroše svi isto goriva; da neki kočnice moraju češće popravljati od drugih; da jedni imaju češće udese ili češće plaćaju kazne od drugih; da ima onih koji često kasne i onih koji nikada ne kasne i tako dalje. Radnici na pakiranju se razlikuju po tome što neki troše više materijala za ambalažu od drugih; neki rade brže a neki sporije; neki rade vrlo uredno a neki samo zbrljuše…

Dakle, pišući o bilo čemu, a posebno o drugim ljudima, svi mi koji pišemo, pišemo i o sebi, htjeli to ili ne. Možemo mi biti koliko hoćemo neutralni, objektivni, dobronamjerni, ali dio sebe u tekstu nikako ne možemo izostaviti, makar on bio samo u promilima ili u tragovima, kako bi se to reklo. Svaki čovjek ima brojne osobine, a mi kad pišemo o njemu, izaberemo baš one koje se nama čine da su bitne za taj tekst. Kada bi stotinu ljudi pisalo o istoj osobi, bilo bi tu možda dosta sličnih tekstova, ali i toliko različitih da bi se pomislilo da nije riječ o istoj osobi. Jedino što je sigurno je to da ne bi postojala dva potpuno ista teksta, a to znači da te razlike u pisanju nisu u osobi o kojoj pišu, ona je samo jedna i baš takva kakva je, nego da su oni koji pišu o njoj u tekst unijeli dio sebe, vidjeli i doživjeli tu osobu na svoj način. Čak da se pokušavamo sakriti, da želimo da čitatelji ne znaju ništa o nama, to nam ne bi uspjelo. Nemoguće je to, pogotovu nakon mnogo tekstova. Pročitaju nas kao bukvar!

A na kraju krajeva – šta i ako ne bi ostalo nikakvog traga o meni? Ništa posebno, svakako ćemo svi biti zaboravljeni, malo prije ili malo kasnije. I najveći i najpoznatiji (A njih je tako malo!) traju samo dok je njihove civilizacije, a one nestaju u vremenu mnogo brže nego što nam se čini. Ko zna i koliko je na Zemlji civilizacija bilo prije ove? Ne znamo čak ni za njih, a kamoli za pojedince koji su u njima bili najveći.