Kad sam bio dijete, stariji su me učili kako se treba moliti Bogu.
To su činili tako što bi oni govorili neke molitve, a ja ih za njima ponavljao. Neki su u tome bili baš uporni, kao jedna očeva tetka koja nije imala djece, i kad bi dolazila kod nas u goste, meni je posvećivala posebnu pažnju. Nastojala me što više molitvi naučiti, jer moj otac se nije bavio time i tetka se plašila da “dijete ne ostane neodgojeno kako treba”. Ona je govorila po nekoliko riječi molitve, prethodno naglasivši: “Dobro bardaj (pamti)!”, a ja bih ponavljao njene riječi. Kako sam lako i brzo pamtio, za tili čas bih naučio molitvu, a kao nagradu ona bi me pomilovala po kosi svojom rukom s prstima iskrivljenim od reume. Bila je to vrijedna nagrada, jer tetina se riječ poštovala, imala je ona neki tajanstveni, a veliki ugled u kući.
Ali zanimljivost tih molitvi je bila u tome što ih ja nisam razumio, bile su mi kao na nekom stranom jeziku izgovorene jer ih je i teta govorila onako kako su nju nekada naučili, ne razmišljajući o značenju riječi koje izgovara. Recimo, kad bi se krstila, govorila je: „Ujmoca“ umjesto: „U ime oca.“ Molitvu “Oče naš, koji jesi na nebesima…”, ona je izgovarala, a tako i mene naučila, kao: “Očinaš, koji jesi na nebesi”. Te riječi, „ujmoca“ i “očinaš” mi nikako nisu bile jasne, nisam znao šta znače, i onda mi ni nastavak rečenice nakon njih nije imao smisla. A tek kad je trebalo reći: “Kruh naš”, što je ona izgovarala kao: “Krunaš”, ja bih se zbunio potpuno i zamišljao šta bi to moglo značiti? Bila mi je slična riječi krunjač, ta mi je alatka bila poznata vezano za krunjenje kukuruza, ali nikako je nisam mogao povezati s ostatkom rečenice. Kad bih pitao tetku šta to znači, ona mi nije umjela odgovoriti, znala je samo da to tako treba reći, da je samo tako ispravno i jedino mi je uporno ponavljala: “Samo ti ubardaj kako sam ti rekla i tako se moli!” Tek kasnije, kad sam malo porastao, kad sam naučio čitati i vidio molitvenik u kom su bile i molitve koje sam već prije naučio, vidio sam da su one malo drukčije od mojih “originala” te sam tek tada počeo razumijevati šta neke od njih poručuju.
Ipak, i te ne baš potpuno ispravno naučene molitve su mi jedno vrijeme pomogle da budem važan, a i da zaradim ponešto. Kad bi došli gosti, uvijek bi se našao neko da mene isturi pred njih i pohvali se kako sam pametan, a to bi, valjda, trebalo značiti, da su i roditelji i rodbina takvi, pa bi tražili od mene da im izgovorim naučene molitve. Ja, tako malen, a sve to sam znao! Gosti su se divili, a poneko bi mi dao i neki novčić – bijeli aluminijski dinar, dvodinar ili petodinar, a ponekada se u ruci zažutila i poneka banka – novčanica od deset dinara. A tek kad dođe kum Anto, znalo je tu biti i dvobanki! Međutim, kako sam rastao, sve manje sam bio atraktivan sa svojim znanjem molitvi, njih su već manje-više tada znali svi iz moje generacije.
Ali tad je moja maćeha slušala radio Vatikan na kom su se molili na latinskom jeziku. Toliko često su ponavljali molitvu “Ave Maria, gratia plena, Dominus tecum. Benedicta tu in mulieribus, et benedictus fructus ventris tui, Iesus”, da sam je i ja naučio napamet. Ponovo nisam razumio ništa, ali znao sam novu molitvu. No, uskoro sam porastao i moje područje interesa se proširilo na druge strane, a davno naučene molitve su ostale kao sjećanje na jedno vrijeme. Sjećajući se tog vremena, sjećam se i ljudi iz njega koji su imali dobre namjere, željeli su me naučiti nečemu za što su oni bili uvjereni da je dobro i korisno za mene, mada neki ni sami nisu razumjeli zašto i kako. Gledajući iz ovog ugla, oni su bili vrlo oskudnog znanja, taman onako kako ćemo se i mi, koji za sebe mislimo da smo pametni i obrazovani, činiti nekim generacijama poslije nas.
Simpatican tekst. Podsjetija me je na neka smisna davna vrimena ( ujme oca isina iduva svetoga, amen ili ocenas koji jesi donesi nan kilo mesi ???) , mada se bas sa zakljuckom nebi slozija.
“Jer ko nije protiv vas, s vama je.”
“I reče mu Isus: Ne branite, jer ko nije protiv vas, s vama je.”
Kod mene bila ista priča, pogotovo ovo sa krunjačom.
Kao što smo u svom umu vezani strelicom vremena koja ide od jučer preko danas nekamo daleko u budućnost, tako smo nekako naučeni misliti da će svakoj narednoj generaciji biti lakše, biti bolje i naravno – da će biti mudriji i pametniji od nas. Ta eto, i mi smo pametniji od generacije naših roditelje, oni od svojih roditelja. Mora onda tako biti i s nama. Ipak, u posljednja vremena (koja su sve bliže zadnjima) izranja sumnja da baš tako i ne mora biti. DA možda naša djeca neće biti bogatija od nas, da im neće biti lakše i da…možda neće biti pametnija od nas. I onda sumnja kao i svaka sumnja – rađa nove sumnje. Jesmo li mi uopće pametniji od svojih predaka ili je to naša izmišljotina? Je li tetka koja se gramatički neispravno molila ipak molila ispravno, a mi uza sve ispravljače pravopisa po ovim kutijama preko kojih… Čitaj više »
Rana vjerska indoktrinacija djece je zloupotreba djece. Učiti djecu da za pomoč mole biča iz bajke, pravi neodgovorne odrasle, koji ne uspjevaju nači rješenja. Naravno da onima koji vladaju to odgovara. Religija sve otruje i rak rana je ljudskog roda.
bravo za son of alerik mi smo u bivsoi drzavi bili maksimalno obrazovani a ovi nasi sad u usa sisaju travu i dilaju tablete jadno da jadnije nemoze biti pa ti neznaju dva razlomka podjelit kaze sta ce mi to pa vidi samo sta je kapitalizam kraljevina jugoslavija 80 posto nepismeno socijalisticka jugoslavia 80 posto obrazovano i sad opet ove pantrljak kapitalisticke drzavice 80 posto nepismani dobro rece iedan komentator ljudi su gluplji od riba
Subjektivno…Mi smo produkt Božijeg uma ……vjerovanje da je citav svemir nastao iz “nicega” …..je meni subjektivno jednak “apsurd”…e sad nekome je apsurdno prvo misljenje….meni je ludje ovo drugo misljenje…ali svatko nek dozivi svijet kako mu volja…ali zadnjih 10 minuta nasih zivota nema onoga koji se nece ponadati…BOGU…(tko kaze hrabro ateisticki da nece…ee bumo vidjeli kad dojde red…zivjeli:))