Okrutnost

„Nema većih ljigavaca i „uvlakača“ prema nadređenima od onih koji su nasilni prema podređenima“, kaže se u jednoj izreci koju sam davno čuo.

Okrutni ljudi uglavnom svoju okrutnost pokazuju prema slabijima. Ako su toliko slabi, ili ako im nedostaje još ispoljavanja ove osobine prema ljudima, oni je iskazuju na životinjama. Tako, recimo, odsijeku mački rep i ismijavaju se njenom bolu. Namjerno autom pregaze psa, čak i po cijenu da oštete auto. Njihova potreba za pokazivanjem lažne moći i veličine na takav način je nekada neslućene veličine. Oni nisu u stanju vidjeti nikoga osim sebe, niko im drugi nije važan, samo oni i njihova veličina. Ali mnogi od ovih ljudi nisu svjesni da to što čine nije dobro. Ni za njih same, a pogotovu ne za one na kojima se iživljavaju. Misle da tako samo stvari postavljaju na pravo mjesto.

Nedavno mi piše jedna prijateljica kako u rodbini ima mulatkinju koju djeca u školi zlostavljaju zbog njene boje kože. Djevojčica se već pokušavala ubiti, ali niko u školi ne poduzima ništa jer su zlostavljači djeca moćnika. Roditelji su očajni, o djevojčici da ne pričamo, ali su mali zlostavljači zadovoljni i imaju šansu da bez poteškoća, uz moćnu zaštitu, izrastu u velike zlostavljače. Kad sam išao u osnovnu školu ne sjećam se da je bilo takvih pojava, ili bar nisu bile dostigle takve razmjere pa ih se i ne sjećamo, ali sad je to čest slučaj. Nedavno sam čuo mog starijeg kolegu kako tješi svog mlađeg rođaka. Rođak mu se žali da mu sin, već srednjoškolac, ne uči dobro. Trojke, četvorke, a mogao bi biti odlikaš, vrlo je bistar. Moj kolega mu kaže: „Ama, šuti, ti si sretnik! Nije zlostavljan, ne drogira se, zdrav je, a u današnje vrijeme ko ima takvu djecu, taj je već uspio kao roditelj!“

Okrutnost se često pojavljuje i na poslu u vidu mobinga. (Moram priznati da za ovu riječ do prije desetak godina nisam ni čuo!) Uposlenici se zlostavljaju na razne načine. Fizički oblik je samo krajnji vid zlostavljanja, ali češći su razni verbalni pritisci, davanje zadataka koji se teško mogu izvršiti i koji nisu predviđeni ugovorom, uvrede i ponižavanja i tako dalje. I toga ima na svim nivoima, u svim oblastima. Evo, nedavno čitam kako je nogometaš Barcelone Abidal, dok se borio s rakom i operacijama, iscrpljen i mršav, pokušao bodriti svoj klub šaljući im video poruku. Dobio je odgovor od kolege Mesija da im ne šalje takve poruke jer izgleda kao leš i samo ih time nepotrebno plaši. I ovo je jedan vid okrutnosti, omalovažavanja drugoga i uvjerenja kako sam samo ja važan. Mesi jest pravi čarobnjak s loptom, ali očito je da mu nedostaju neke druge vrline.

Dobro je da učimo djecu da su ona važna, da se trebaju boriti za svoja prava, za svoje mjesto u društvu. Ali ima se dojam da se sada djecu suviše uči da su samo ona važna. Prenaglašava se kako se za sebe moraju boriti svim sredstvima. To vide od odraslih, na brojnim primjerima. TV serije su prepune savjeta da se, na primjer, treba „boriti“ za svog ljubavnog partnera, a to podrazumijeva sva sredstva u borbi. Kao da je riječ o ratu i kao da se partnera ništa ne pita u tom slučaju, važno je da on odgovara meni, a nije bitno odgovaram li ja njemu. I kao da ti je svejedno što on pored tebe pati ako je tebi lijepo, i kao da je to normalno da tebi može biti lijepo ako on pati.

Zašto je sve više okrutnih ljudi? Moglo bi se reći da je veliki uzročnik ove pojave okrutnost sistema. Sistem u kom živimo je sve okrutniji i za svoje djelovanje on traži i takve ljude. Teško će sada biti uspješan direktor onaj koji za račun gazde neće cijediti iz radnika sve više i više znoja, plaćajući im sve manje za njihov rad. Ako direktor bude na strani radnika, brzo će ga gazda smijeniti. Naći će nekog okrutnog. Za očekivati je da će neki drugi sistem, koji će neminovno nekada doći, oblikovati i nove osobine kod ljudi. Hoće li one biti bolje ili lošije od sadašnjih – neko će nekada saznati.