Prijatelj Simao

Za mnoge narode nikada u životu nismo ni čuli, a kamoli da nešto znamo o njima. Priznajem, i ja imam taj problem, i vidim kako tek kad neku od takvih “tajni” otkrijem, osjetim kako mi cijela ta skupina ljudi postaje bliska, kako ih razumijem. Ne samo da ih se ne plašim, nego čak priželjkujem njihovo društvo.

Tako se desilo i kad sam prvi put upoznao jednog čovjeka iz Angole. U Holandiji, u firmu u kojoj sam radio, došao je jedan novajlija i dobio radno mjesto baš pored mene. Prvo mi je bilo neobično što se zove Simao, to mi je nekako španjolsko, a ne afričko ime. Došao je prije nekoliko mjeseci i još nije dobro govorio holandski, ali se ispostavilo da je završio studij kamere u Moskvi i da dobro govori ruski, pa nas je to odmah oslobodilo očekivanih komunikacijskih muka.

Kasnije sam saznao mnoge detalje iz njegovog života, iskustva koja su meni bila neobična, kao da su sa drugog svijeta. Recimo, pričao mi je da se plaši slonova zbog jednog događaja iz djetinjstva. Vidio je kako je slon brzim potezom surlom obuhvatio čovjeka, koji ga je prethodno maltretirao, podigao ga uvis i tresnuo o zemlju, a onda mu nogom zgazio glavu. Pričao mi je o pravim šumama južnog voća koje u njegovoj zemlji raste u izobilju; o tome kako izgleda drvo mango i kada je neko voće jestivo; o raznim biljkama i životinjama iz njegovog tamošnjeg okruženja, što je meni bilo vrlo zanimljivo.

Naravno, zanimalo me i kako ljudi tamo žive, čime se bave. Simao je sin mjesnog vrača, koji je obrazovan i imućan čovjek. On nije samo autoritet koji se poštuje jer moli za kišu, bavi se vradžbinama, kako mi često to zamišljamo. Vrač posjeduje i brojna znanja iz medicine. Začudio sam se kad mi je Simao pričao kako njegov otac liječi kratkovidost kod ljudi. Kaže da kratkovidost nakon četrdesetih godina u velikom broju slučajeva nastaje zbog naslaga neke sluzave tvari na površini oka. Smjesom sokova iz nekoliko biljaka koje tamo rastu, njegov otac ispere oči pacijentu. Nakon toga oči se zacrvene i žuljaju, tako da je taj tretman najbolje obaviti prije mraka, da se mogu držati što duže zatvorenima. Cijeli jedan dan sa površine oka se guli u slojevima nekakva sluzava žućkasta materija, koja se sa suzama izbacuje van oka, i tako se oko sasvim očisti, postane bistro, jasno. Poslije toga čovjek vidi sasvim normalno.

Rekao mi je Simao da će mi, ako želim, donijeti tu tečnost kada bude dolazio iz Angole, ako želim da ja riješim svoj problem, ali ja sam bio skeptičan, i rekao sam da ipak ne bih rizikovao. Čak i kad bih pristao, prvo bih to uradio sa jednim okom, a tek kad bih se uvjerio u djelotvornost lijeka, podvrgao bih i drugo oko riziku. Moj kolega se tako do srca smijao mojoj opreznosti, čudeći se kako mogu sumnjati u provjerene metode jednog poznatog i uspješnog vrača!? Ipak, poštovao je moj oprez i nije insistirao da mi donese lijek, a ja se i dalje mučim s naočalama za čitanje i preispitujem se jesam li pogriješio s tom odlukom.

Imaju Simaovi roditelji ogromnu plantažu narandži i nekog drugog voća. Zanimljivo mi je bilo i to da se na njihovom jeziku narandža kaže dilala, a narandže malala. Dakle, množinu i jedninu razlikuju po prefiksu, a ne po sufiksu, kao kod nas. Još neobičnije mi je bilo kad sam saznao da se žena mog novog prijatelja zove Kamba, prema svom djedu, koji se također zvao – Kamba! Muška i ženska imena su im potpuno ista, a ne kao kod nas: Ivan – Ivana, Senad – Senada, Petar – Petra…

Simao ima divan glas, i kada bi u mislima, dok radi, otišao u rodnu Afriku i toliko se zanio da bi počeo i pjevati njihove pjesme, ja bih se u uho pretvarao i samo se plašio da ga neko ili nešto ne prekine. Glas mu je bio tek nijansu promukao, dubok; nekako se uvalačio ne samo u uši, nego i u cijelo tijelo i u dušu, i u meni je odmah stvarao sliku robova u Americi koji pjevaju dok rade na plantažama pamuka. Pjevaju, a u dubini duše plaču. Tek kasnije sam saznao da njegov pjevački dar nije nezapažen ni ovdje, da i u Holandiji redovno pjeva u jednoj crkvi, kojoj i po svom vjerskom ubjeđenju pripada. Odjednom sam osjetio da su mi sve te pjesme iz njegovog plemena tako drage, ugodne uhu, jednostavne i prihvatljive, kao da sam s njima odrastao.

Godinama smo moj kolega Simao i ja zajedno radili, bolje se upoznavali, zbližavali, postajali i postali pravi prijatelji. Ispočetka sam ga nekoliko mjeseci svakog dana dovozio i odvozio s posla, besplatno, da mu se nađem pri ruci dok ne “stane na noge”. Kad je jednom prilikom otišao u Angolu, ja sam njegovu suprugu odvozio na posao i vraćao kući, a Simao mi je tada donio iz svog zavičaja jedan suvenir – malog, drvenog slona. Nikada nije zaboravio da sam mu bio pri ruci kad mu je to bilo potrebno i kasnije mi je nudio da idem s njim u Angolu, da imam sve besplatno, da uživo vidim sve što me zanima.

Nudio mi je da tamo idemo u zajednički biznis, pošto se može za deset do dvadeset hiljada eura živjeti vrlo otmjeno, napraviti veliku kuću i početi ozbiljan posao. On voli Afriku svim bićem i živi za dan kad će se tamo vratiti. Ali je razumio da i ja imam svoj zavičaj. Ipak je ostalo sve na tome da se i dalje družimo ovdje, da još uvijek saznajemo nove detalje jedan o drugom, o našim narodima, zemljama. Ni on o Bosni nije znao gotovo ništa. Ali sad zna. I moguće je da ćemo se nekada i vidjeti u Bosni. Ili u Angoli…