Prosjačenje kao zanat

U jednom vicu, prosjakinja s bebom u naručju na semaforu prosi i čim se uključi crveno svjetlo, prilazi vozaču: „Hoćeš da daš jednu marku za Suzanu?“, pita ga, pokazujući očima na svoju bebu Suzanu. „Evo marka!“, kaže vozač, pružajući joj kovanicu. „Evo Suzana!“, kaže prosjakinja, uzimajući marku i stavljajući mu u ruke bebu.

U stvarnosti je teško naći zemlju u kojoj nema prosjaka. Neki su, neimaštinom i svakakvom bijedom pritisnuti, prisiljeni na prosjačenje, a nekima je to samo zanimanje od koga lijepo žive. Čak i u najbogatijim zemljama neki se odlučuju na ovaj vid „privređivanja“.

Kažu da je nedavno razjareni bik u Španjolskoj napadao redom ljude pa je tako naletio i na djevojčicu u invalidskim kolicima. Djevojčica je skočila i dala se u bijeg bez ikakvih znakova invalidnosti. Kako neki tvrde, ona je bila u kolicima jer se bavila prosjačenjem, a prema drugima dogodilo se čudo – od straha je prohodala ili su se u ovaj događaj umiješale neke „više sile“. Za pretpostaviti je da će svaka od pretpostavki imati svoje pristalice i da će, čak i ako se nedvojbeno utvrdi istina, neki koji su mislili suprotno zadržati svoje prvobitno mišljenje.

No, bez obzira na ovaj događaj i na to hoće li se o njemu otkriti prava istina ili ne,dovoljno je dokaza koji nam govore da je mnogo zloupotreba prosjačenja, da je mnogo ljudi kojima je to zanimanje. Mnogo je i dokaza da se tu čine velika zlodjela, od otimanja djece koja se potom tjeraju na prosjačenje, namjernog sakaćenja, do nešto blažih maltretiranja. Zbog toga mnogi ljudi, koji bi inače željeli pomoći prosjacima, to ne čine. Ne žele pomagati prevarantima niti onima koji su prisiljeni za njih raditi. Nekima je ovo, opet, izgovor za prikrivanje njihove škrtosti ili nesuosjećanja s ugroženima. Bilo kako bilo, zbog lažnih prosjaka ispaštaju oni koji su stvarno ugroženi. Nekada ih još napadaju da su simulanti, prevaranti, pa ih čak i fizički zlostavljaju.

Jedan moj prijatelj se čvrsto drži odluke da nikada ne prođe pored prosjaka, a da mu nešto ne da, bez obzira činu mu se da je „pravi“ ili „simulant“. Kaže: „Čim se on odlučio prositi, ima tu nešto.“ Drugi prijatelj opet nikada ne daje prosjacima ništa, ma kako bili „pravi“. Smatra da to nije način na koji se treba snalaziti u životu, ma u kako teškoj situaciji se neko nalazio. Oba prijatelja su vrlo fini ljudi, oba spremni pomoći i nepoznatim ljudima, a čak mi se čini da je ovaj koji ne daje prosjacima i velikodušniji. Bio sam svjedokom kad je čovjeku, koji je tvrdio da je ostao bez goriva, a zaboravio je ponijeti novčanik, bez pogovora dao novac za gorivo i još malo više, „za svaki slučaj“, ne pitajući ga ni ko je niti tražeći da mu to vrati. Ali prosjacima ne da…

Ko je od njih u pravu, teško je reći. Ili možda nije ni jedan? Eto, ja sam negdje između njih dvojice, a nisam uvjeren ni u ispravnost moga stava. Jednostavno, ovo je jedno od onih pitanja na koje svako mora sam naći odgovor. A i ako ga nađe, pitanje je koliko će biti siguran da je to potpuno ispravan odgovor. Pri donošenju odlike možda je ipak dobro imati na umu onu mudrost po kojoj je bolje nekoga krivog osloboditi, nego pravoga osuditi?