Pseća ljubav

Tužan pas
11 komentara

Rana je jesen, period kad sam najviše na putu. Prolazim kroz Gradačac, omiljeni mi grad ne samo zbog toga što pripada mojoj Posavini, nego zbog njegove ljepote krajolika, mnoštva dobrih ljudi, omladine, zbog toga što je to grad pun života, grad koji ima dušu.

Vozim lagano, 50 na sat, taman koliko je i ograničenje. I ne obraćam mnogo pažnju na auto koji me pretiče na izlazu iz Gradačca, krećući se, čini mi se, dvostruko brže nego ja, nego gledam dva psa u daljini koji nonšalantno pretrčavaju put i usporavam još više da im ne remetim njihov ritam i da duže uživam u njihovoj ljepoti. Razmišljam kako lijepo izgledaju u paru i pitam se jesu li muž i žena, roditelj i dijete, prijatelji, ili tek slučajni poznanici.

Odjednom auto koji je samo sijevnuo pored mene pretičući me, udari jednog od dva psa i ne pokušavajući da izbjegne nesreću, i produži vožnju bez usporavanja i osvrtanja vozača kako bi vidio svoje sramno djelo. Čak imam dojam da je to namjerno učinio. Pas je ostao ležati na putu pokušavajući da se pridigne, ali nije išlo. Zadivio sam se onome što je učinio drugi pas. Prvo se okrenuo prema nastradalom prijatelju, mužu, ženi, ili što mu je već bio nastradali, zaista ne znam. Kad je vidio da još daje znake života, nekoliko koraka je jurnuo prema meni lajući, kao da želi reći da stanem, da i ja ne budem surov kao moj prethodnik.

Kako sam već usporio, nije mi bilo teško sasvim se zaustaviti, što sam i učinio. Kad se pas uvjerio da sam stao, da je siguran, prišao je povrijeđenom prijatelju i prvo ga gurkao njuškom, tužno cvileći. Kako to nije pomoglo, uhvatio je zubima već nepomičnog psa i odvukao ga na sigurno, nekoliko metara dalje od puta i tu nastavio s njuškanjem, lizanjem, optrkujući oko prijatelja i tužno cvileći sve vrijeme. Zatim je zastao, sjeo na zadnje noge i samo tužno cvilio. Shvatio je, tako sam ja to razumio, da sa svojim prijateljem nikada više neće trčkarati, da se nikada više neće družiti. Cvilio je tako nekoliko sekundi, a onda još jednom onjušio nepomično tijelo svoga prijatelja, okrenuo se i tužno, lagano, bezvoljno i lijeno otrčao prema gradu.

Ja sam još neko vrijeme sjedio u autu razmišljajući o ovome što sam vidio. Kako je samo neustrašivo ovaj preživjeli pas jurnuo prema meni, rizikujući život, da me zaustavi, kako bi pomogao prijatelju! Većina ljudi ne bi bila spremna na takav rizik. Da, ne kaže se uzalud za nekoga da je vjeran kao pas. Razmišljam u kakvom vremenu živimo. U vremenu u kom se ljudi ponašaju kao psi, a psi kao ljudi. Ili mi to imamo pogrešno mišljenje o životinjama i ljudima?

LJUDIpasPriča
Pretplatiti se
Obavijesti o
11 Komentari
Najstariji
Najnoviji Najviše komentiran
Inline povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Deda Brada
7 godine prije

Eto zašto sam u jednom komentaru kazao kako životinje volim više od ljudi. “Ljudi” koji su to samo zato što se kreću uspravno, na dve noge, uvek me pogledaju popreko kada to čuju. Oni pravi razumeju.

shumadinac
7 godine prije

Ljudi koji su odrasli u dodiru sa prirodom imalu su prilike da vide (ako su to uopšte u stanju) da su životinje sposobne za razmišljanje, čak za toliko racionalno razmišljanje da bi se moglo nazvati inteligencijom. Postoje jedinke koje se izdvajaju po “inteligenciji” u okviru vrste i to su gotovo isključivo među životinjama sa kojima se lepo postupa, koje ne žive neprestano u strahu (naravno, i nasleđe igra bitnu ulogu). Ovo nije moglo da promakne nauci, zašto se nije više istraživalo? Zato što se javlja veliki problem – mi ih JEDEMO, zar ne…

Tomica
7 godine prije

“Što više upoznajem ljude, sve više volim životinje”

Bobi
7 godine prije

Stara narodna: sto vise upoznajem ljude, to vise volim zivotinje !

Koča Popović
7 godine prije

Najveci dobitak nas, citatelja je pisac Ivo Kobaš sa ljudskim pogledom na svijet. I filozofskim pristupom zivotu.

subaru
7 godine prije

Lijepa priča, nije uzalud živio taj pas. Netko ga se još sječa, evo i mi.

Posavina
7 godine prije

Postali ste majstor kratke price.Ocekujem zbirku.

Nenad, Apeldoorn
7 godine prije

Pa jos samo prije dva ili tri dana mogli smo svi jednu vijest iz Sibira na Google procitati. Tamo je jedna “majka” izbacila jednog dvogodisnjeg djecaka u neku vrstu nezagrijanog predsoblja. Njihov pas, koji je vidjeo da je djecaku hladno do bola, ga je svojom tjelesnom temperaturom grijao dva dana i tako mu spasao zivot. Kada su djecaka pronasli vidjeli su da se u medjuvremenu “majka” dobro grijala i vatrom i votkom. O ovom slucaju vise neznam ali mislim da je poruka jasna: Sve smo dalje jedni od drugih! Licni primjer: nas “Mali” (a zenka je) je 1.500 km daleko i svako ljeto nas pozna i odmah nam se obraduje. U medjuvremenu, neki koji su svaki dan tu, u dvoriste nesmiju da udju. Koja je to logika!!?? Po meni psi postuju pse ali sigurno i prave ljude. Ljudi vise nikoga.

Posavina
7 godine prije

Postali ste pravi majstor kratke price.Ocekujem zbirku.

© 2023 – Portal Logično

POVEZANE VIJESTI