„Ko rano rani, dvije sreće grabi“, kaže poslovica. Je li to istina? Možda. Nismo svi isti i nekome odgovara rano ustati, a nekome ne.
Što se mene tiče, volim poraniti. Ujutro, u tišini i samoći koju narušava samo cvrkut ptica, ponekad pljusak kiše ili fijuk vjetra, misli mi otputuju daleko i u geografskom i u vremenskom smislu. Tada najčešće nešto napišem ili donesem neke važne odluke. Tada sam pun ideja, bolje vidim rješenja nego kasnije, kada dan uđe u svoju drugu polovicu.
Kad rano ustanem, već se osjećam pobjednikom. Dok drugi ustanu, već sam obavio neke pripreme, uradio neke sitne poslove i u prednosti sam nad njima. Dok drugi ustanu, ja se već osjećam kao trkač na startu trke na 5000 metara koji stoji kilometar ispred ostalih. Ranije početi dan, znači imati više prostora kasnije i mogućnost rada s manje pritiska. Kod eventualnih grešaka se ima više vremena za ispraviti. Ako se premori, može se i zastati i odmoriti, a opet sve na vrijeme stići.
Mnogo je ljudi kojima nikako ne odgovara rano ustati. Oni obično i kasnije liježu, naprosto ne mogu spavati ako rano legnu. Takav im je ritam, i to treba razumjeti. Znam mnoge koji kažu da su sve što je kreativno uradili noću, kad sve zaspi, u tišini tame. Neki gotovo zamijene noć i dan. Dan im služi samo kako priprema za noć kada dolazi do izražaja sva raskoš njihove kreativnosti.
Postoje i ljudi kojima nije toliko važno koje je doba dana ili noći, oni su uvijek podjednako radno sposobni, a postoje i oni koji su uglavnom pospani i bezvoljni u svako doba. Oni najčešće imaju nekih zdravstvenih problema, a da toga nekada nisu ni svjesni. Nije malo onih koji imaju niži krvni tlak i koji se pokrenu tek nakon jutarnje kave.
Nekada sam zbog posla ustajao vrlo rano i sjećam se da sam tada vidio neke ljude kako već u to doba trče svoju uobičajenu rutu. Jedan kolega je svako jutro dolazio na posao biciklom, petnaestak kilometara, u pravoj biciklističkoj opremi. Sa sobom je imao i odijelo za posao. Ujutro bi došao sav oznojen, prvo se malo odmorio, onda otišao pod tuš u firmi i spremio se u radno odijelo, a onda još sačekao u kantini početak radnog vremena. Dok su neki dolazili pospani i mrzovoljni, on je već bio u punom naponu snage.
Poraniti ili ne, nekome je važno pitanje, a nekome sporedno. Neka svako bira ono što njemu odgovara. A kod mene važi ono – po jutru se dan poznaje.
Ovaj članak previše govori o radu. Ima i nas koji ne volimo raditi i svaka pomisao na rad nam je odvratna! Dakle, nije u radu spas već u ljenčarenju iću, piću, i nekim fiziološkim potrebama!
Kasno leći i kasno ustati je loša navika. I trebalo bi uvijek u ista doba (pa i vikendom). Jednostavno, bez ritma nema muzike.
Svaka losa navika se sve teže miče sto si stariji. Treba shvatiti mlad, ali mladost-ludost.
ima jedna metoda koju se lako testira: svako jutro pisat 10 ideja o nekoj temi. nakon 6 mjeseci će koja od tih ideja biti i vrijedna.
metoda nije moja nego od james altucher-a.
u pretraživač: “james altucher 10 ideas”
Ne znam da li je, i koliko je ovo “”Ko rano rani, dvije sreće grabi”” istina, vjerojatno nekima da a za nekog i nije bas!
Nekada davno sam i ja radio, valjda je tada bilo normalno raditi. Vrlo rano ustanem i krenem i onako pospan svaki dan prolazim pored jednog grafita… Ko rano rani, cijeli dan mu se spava … i onako pospan samom sebi govorim, ne daj se, ne dozvoli da rad od tebe stvori …. radi ti njega nemoj da radi on tebe!
E sada vi sami odlucite sto vam vise odgovara, onda mi se spavalo po cili dan, danas mislim da mozda zaista treba ustati rano jer ces pre zavrsiti i otici tamo gde…
Tko rano rani je umoran.
Ja sam kao mlad ili mlađi, vrlo lako ustajao rano. Zadnjih godina mog radnog staža, ujutro sam sam sebi kuhao ručak i nosio ga na radno mjesto (!), ali i brijao se, vježbao, itd. Ustajao sam minimalno dva sata prije izlaska iz kuće. Srećom, imao sam privilegiju da mi je radno mjesto bilo jako blizu, a bilo je nekih koji su putovali i po 80 km do posla (takvi su radili sa mnom, ne u vrijeme socijalizma, već u ovoj kapitalističkoj tranziciji). To šta mi je posao bio blizu, je puka slučajnost. Jer, zgrada u koju sam doselio kao dječak, izgrađena je prije nego zgrada u kojoj sam se zaposlio. Eto, ne radim više, i ne ustajem jako rano. Nekako sam se upristojio prema samome sebi, hahaaa !!! Rijetko ustajem prije sedam i trideset sati, osim ako moram negdje ići. Nije mi tada problem ustati i u četiri sata ujutro.… Čitaj više »
Po nekoj logici najprirodnije i najbolje za organizam bi bilo slijediti ciklus sunca.Pogotovo na ovim prostorima gdje je donekle uravnotežen.Sunce izlazi ,buđenje,sunce zalazi,smirivanje i priprema za počinak.Ja još dobro pamtim starije ljude koji su se ravnali tim ritmom.Al eto elektrifikacija i posao nas udaljavaju od tog ritma.Naravno i kad si mlađi često ti nije do ranog lijeganja.
Ja definitivno spadam u nocne ptice, tesko da spavati prije ponoci jer mi je najveca koncentracija iza 9 navecer. Sjecam se kad sam studirao i pripremao ispit is matematike u 1. godini, rijesio sam skoro sve zadatke iz Demidovica, najkompliciranije zadatke sam radio izmedju 0 i 3 u noci. I sad kad radim neke programe ili dizajn nekog sklopa, najbolje mi je to raditi kasno u noci kada me nitko ne ometa. Ali ubija me rano ustajanje, snooze funkcija mi je najcesce koristena na alarmu, do kraja tjedna vec osjetno nagomilavam kronicni umor. Nesto ocigledno trebam promjeniti ali kako sad vec 40 god. “starog” konja uciti nove trikove.
tko rano rani dvije srece grabi … i tako je jedan covjek rano ustao i nasao novcanik – rece uciteljica djeci.
ali, onaj tko je izgubio novcanik je ustao jos ranije – odgovori njoj mali ivica.
Kad ujutro ustanem u svitanje dana pa kresnem kultivator i onda na vrt. Do sunca i vrućine sve gotovo na vrtu a susjeda izađe u podne i ubi je sunce i vrućina. Ja tada odmaram. Na kraju dana je ona umornija od mene iako je do 10 bila u krevetu ali nije spavala od 5 jer je moj kultivatorić hvatao jutarnji zrak. Da je izašla sa mnom u 5 zajedno bi se odmarali u 12. i svi sretni uz happy end!!!!