Sander – direktor za primjer

Svakakvih direktora ima – od onih koji nam zadaju muke, koje izbjegavamo koliko je više moguće i sjećamo ih se samo po problemima, do onih kojima se radujemo i kojih se uvijek sjećamo po dobru.

Naravno, najčešće se ljudi sjećamo i po dobrim i po lošim osobinama, ali kod nekih su više zastupljenije jedne, a kod nekih druge. A ako je neko direktor, on je pod posebnim povećalom kroz koje ga gledaju njegovi radnici. Nekim radnicima je bitno da je direktor sposoban i da vodi firmu u pravom smjeru, pa makar bio i grub, nepristojan ili bezosjećajan. Nekima je važnije da je ljubazan nego da je sposoban. Nekima je najbitnije kako se odnosi prema njima osobno, nije važno kakav je prema svima ostalima. Postoje i oni koji samo gledaju je li direktor na radnom mjestu, je li stigao na vrijeme, i tako dalje. Idealan direktor bi bio onaj koji bi svima bio dobar, ali znamo da idealni ne postoje naprosto zato što je nemoguće ispuniti tražene kriterije; ne može se u isto vrijeme biti i crn i bijel, a nekada se baš to traži.

Međutim, moj bivši direktor Sander je uspio biti onakav kakav bi trebao biti “pravi” direktor. Prije nego što je preuzeo firmu, on se upoznao sa svakim radnikom i njegovim radnim mjestom i pokušao raditi, bar jedan sat, ono što radi svaki radnik. Prilikom tog rada razgovarao je s radnikom o njegovom radnom mjestu, o tome šta je tu dobro, a šta loše, šta bi se moglo i trebalo popraviti i tako dalje. Nije samo pričao, uvijek je sugovorniku davao šansu da i on kaže šta misli i da kaže zašto tako misli. Bio je tolerantan na mnogim stvarima, ali nikako tamo gdje bi to oštetilo firmu ili narušilo međuljudske odnose. Ako je bilo konflikta među radnicima, pokušavao je to riješiti odmah, prije eskalacije, a imao je neobičnu metodu u rješavanju sukoba. Prvo bi napravio mali uvod i ostavio dvoje sukobljenih u svom uredu da pokušaju riješiti nesporazum, a kada se on nakon nekog vremena vrati, ako nisu riješili, onda bi se i on uključio. Zanimljivo, ne sjećam se ni jednog slučaja koji nije bio riješen prije njegovog povratka. Ne znam je li tu diplomatsku crtu naslijedio od oca koji je bio diplomat, jedno vrijeme i ambasador Nizozemske u Moskvi, ali očito je imao dobre i uspješne metode.

Sander je bio pravedan i sposoban, a uz to i vrijedan. Uskoro je od firme, koja je bila samo jedna u nizu od dvanaest koje je posjedovao isti gazda i za koju se pričalo da joj je namijenjena sudbina nestanka da bi ojačale druge, postala ona koja jača, a nestajale su neke koje su bile jače prije njegovog dolaska. Ali sve ovo nije ono po čemu ću se uvijek sjećati ovog direktora. Kad god ga se sjetim, prvo mi na um padne njegova ljubaznost. Recimo, svakoga jutra, ako je u firmi, on dođe do svakog radnika, nasmije mu se i poželi mu dobro jutro. Na kraju dana, svakome se posebno zahvali što je radio tog dana i poželi mu ugodan ostatak dana ili lijep vikend, praznik, ili šta već slijedi. Nikada ne propusti čestitati nekome rođendan, ne ispratiti nekog radnika na odmor i poželjeti mu da se lijepo provede ili ga isto tako dočekati s odmora. Ako je Sander bio službeno odsutan ili na odmoru, to se odmah primijetilo – nije ga bilo među radnicima i odmah je nedostajao mnogima. Kada je on ulazio u firmu, s njim je ulazio optimizam. Osmijeh. Sigurnost.Čvrst oslonac za svakoga.

Otišao je Sander na drugo radno mjesto. Zaključio je da mu je vrijeme da promijeni posao i vjerujem da je dobro postupio. Ali mnogima nedostaje i najčešće ga spominju rečenicom: “Eh, da je sad tu Sander…” Zar to nije najbolja potvrda o tome kakav je direktor bio? I ima li ljepše nagrade?