Čitam na Logicno.com kako je dobro ranije otići u mirovinu jer ostanak na poslu duže nego što treba, skraćuje život.
U podnaslovu piše: Odete li u mirovinu s 55 godina imate velike šanse da doživite 80. Ako radite do 65 najvjerojatnije ćete umrijeti u 67. godini života. Zapanjujući novi podaci govore da posao do pozne dobi ljude zaista s radnog mjesta tjera ravno u grob.
Zabrinuh se kad sam ovo pročitao. Vidim da sam već zakasnio na putu na kom povratka nema. Eh, da sam otišao s 55, sad bih bio zdrav i čio penzioner s još petnaestak godina života pred sobom! A ovako, trebam još odraditi taman do… Uh! Pa kad sračunam, ja ću već biti mrtav kad budem trebao u penziju!? Zaboga, kako ću primiti pare mrtav?! Kako ću ih potrošiti? Razmišljam i o onom jadnom poštaru koji će morati tumarati blatnjavim grobljem da me nađe i uruči mi ono što je moje. Hoće li se plašiti, nesretnik, primiti markicu ili dvije, kako je to običaj, od jednog pokojnika, jer koliko znam, poštari uglavnom uzimaju od živih?
Ipak, najteže će biti meni. Kad bude trebalo proslaviti odlazak u mirovinu – meme nema! Ja već truhnem i vehnem u tamnom i vlažnom grobu. Da se pravi dernek na groblju – ne ide, ko je još slavio odlazak u mirovinu na groblju?! Uz to, bio bi mi red pozvati i svoje nove susjede i poznanike, a to je cijelo groblje, pa se od njih moje kolege ne bi ni primijetile. Onda bi takvu proslavu trebalo uskladiti da se ne poklopi s nečijom sahranom, s Danom mrtvih ili slično, jer se tek onda ne bi znalo ni ko pije ni ko plaća, a naročito ne bi bilo jasno ko je živ, a ko mrtav i koga sahranjuju, a ko dolazi na ispraćaj.
Ne znam sad kako ovu situaciju riješiti, kako se još za života na pristojan način izvući iz zapetljanije u koju me uvukoše ovi istraživači koji otkriše da ću mrtav u mirovinu? Ne znam ni kako je zakonom predviđeno koliko dugo mrtvi umirovljenici primaju naknadu, jednostavno se nisam spremao za takav scenario. O onome za žive sve sam proučio i sve znam, a o mrtvačkom…
Eto, čovjek se cijeli radni vijek priprema da ode živ u mirovinu, a na kraju doživi… Pardon, na kraju domrtvi, da se umirovi kao leš. A nešto razmišljam – pa bolje je biti i leš s mirovinom, nego leš bez igdje ičega!? Neka je meni moje mirovine, pa makar i kao lešu. Dobro će ona doći, i na onom svijetu se mora nešto potrošiti!
Divna satira,gospodine Kobaš!Ih,šta ste sve mogli uraditi kada odete u penziju!?A ovako,što Djole pjeva…al’ se nekad dobro jelo…?
”Pemsija” je ”raskrižje”(T) života prema smrtu,
gdje se ukrštene misli miješaju sa upetokrakljenim?
”tajm iz mani”
MANITU:
Mani se mene!
Neću u mirovinu na ”lešo”!
IZ (”Švica”)KONTEJNERA ZA SMEĆE:
Ivo druže!
Penzioneri kruže?
moze se u mirovinu i ranije ali strast gomilanja je prevelika. selo, kucica za 10K, vrt i 200 eura mjesecno. 20K eura moze iznijeti dosta godina.
Ne brini se Ivo , studija je rađena za visoke menadžere, koji su pod stresom, vjerojatno uzimaju i droge i tko zna što sve ne, da izdrže
Ministar Kujundžić je reka kako triba radit šta duże, jer ljudi kad prestanu radit i dođu u penziju odma se razbole
Na Vašem mjestu ja bih baš u inat živio. Ono, namjerno živio. Pa nek plaćaju mirovinu.
Kao mali čuo sam priču kako su pozvali stolara da uzme mjeru još živom čovjeku koji je bio, po njima, gotov. A on se rasrdio, lijepo ustao iz kreveta, oporavio se i živio još 15 godina. Pa i Vi, sasvim ladno, se možete naljutiti na one istraživače koji skraćuju život i po odlasku u mirovinu još bar petnaest. A poslije kako odlučite.
Domo arigato Ivo Kobayashi san
nesto drugo je u pitanju. mi smo toliko utrenirani u rad da smo zaboravili kako zivjeti kad imamo slobodne dane. gledaj samo kako kupci zure kad pakuju u trgovini. isprogramirani smo mentalno na brzinu i efikasnost. posao je postao nas zivot, druzenje, rutina. dodjes kuci, ista rutina svaki dan. vikend skoro isti. najvise zelis dobro se naspavati. popit ces 10 piva jer zelis nesto zaboraviti a ne znas sto. zelis zaboraviti trening. kud ces, sto ces kad odes u mirovinu? nekim ljudima posao je glavno druzenje. oni ne zele u mirovinu jer “dom” je prazan i dosadan. tesko se naviknuti i na selo, ptice i travu kad si citavog zivota navikao skrbiti o autu, mobu. mi smo izgubljeni i ne znamo sto bi sa sobom. stari seoski ljudi su obicavali po citav dan sjediti ispred kuce. zar zelimo to? umirovljenje je i priznanje da smo ostarjeli. jednom nogom u …… Čitaj više »
A možda će biti i leševa koji su prerano umrli, a uplatnice za mirovinsko uredno stižu do 65-te.
Onaj tekst o tome su ciste gluposti:
1. Taj naucnik je nepoznat, nema nista o njemu na Internetu, osim tog istrazivanja
2. Podaci su savrseni, tj kada bi nacrtali krivulju u koordinatnom sistemu, dobili bi nesto glatko bez ikakvih odstupanja, nesto kao krivu x2, sinus itd sto povlaci da je imao ogroman broj podataka, a to povlaci da je istrazivanje savrseno tacno
3. Ako je to tacno onda su i svi pojedinacni rezultati tacni tj mozemo zakljucit da ako covjek ode u penziju u 65 godine zivjece 67
Uporedimo taj podatak s podacima iz realnog zivota:
znam 10 ljudi koji su otisli u penziju sa 65 godina starosti a zivjeli su 75-85
Jedan moj poznanik se prošle godine penzionisao u 82.-oj godini (u Australiji). Navodno, nije radio toliko dugo zbog para, nego zato što nije znao šta će sa sobom kod kuće.
najinteresantnije je da od 62 do 67 mozes popraviti prosjek za tricavi100 dolara pa zar je to vrijedno da te kapitalisti kandijaju jos pet godina i svi se vade da im je dosadno kod kuce meni nebi bilo i kad ih pitas gdje si bio citav zivot pa ti treba jos uvjek dora ili dorina dora kao fol nesto studira i na kraju zavrse ko kasirkre u wal martu i jos pokusavaju produziti na70 a ako izgubis posao u 58 bolje da se upucas da si nikola tesla dobijes odgovor da nisi kvalifikovan za puhanje lisca