Stari se polako…

Po sitnim stvarima čovjek primijeti kako stari. Jedan od detalja koji otkrivaju ovu istinu je i brzina. Brzina pokreta, reakcija, pa i brzina misli.

Nekada sam igrao odbojku svakodnevno, u mom selu je to postao omiljen sport i mnogi ljudi su dolazili u centar sela, sjedili oko igrališta i gledali kako drugi igraju. Kad sam prije desetak godina ponovo, nakon dužeg vremena, zaigrao na jednom turniru, jedan rođak mi je rekao: „Rođače, nekako si mi sporiji nego prije.“ Možda on to ne bi ni zapazio da sam stalno bio tu, jer taj proces ne ide baš odjednom, ali nakon više godina odsustva, to mu je odmah palo u oči.

Ali ne postaju samo pokreti sporiji u starijim godinama, nego i misao. Nekada sam imao tako brzu misaonu reakciju da mi je misao doslovno bila „brža od pameti“. Reagirao bih onako kako osjećam i kako mi prvo padne ne pamet, a čini se da sam bio stvarno maštovit i da mi je svašta padalo na pamet, ne razmišljajući mnogo o posljedicama. Kasnije nisam mogao vratiti izgovorenu riječ, mada sam poželio da je nisam izrekao. Sjećam se jednom kako sam bio na redu kod jednog mrzovoljnog šalterskog radnika, poznatog po tome što ima previsoko mišljenje o sebi i što je pokušavao riješiti sve probleme i sva pitanja, osim onih o kojima mu je bio posao baviti se. Stranke su to uglavnom znale i mnogi ljudi su mu prilazili oprezno, s lažnim poštovanjem kako ga ne bi povrijedili i sebi otežali posao.

Kad sam došao na red, obratio sam mu se s: „Meni treba…“, što je već bilo dovoljno da on eksplodira i očita mi lekciju: „Stani, Žutokljunac, da te naučim ponašanju, kad te već nisu naučili oni koji su to morali. Kad se dođe, prvo se pozdravi. Nisam ja s tobom stoku čuvao da mi se tako obraćaš!“. Želio je on nastaviti predavanje, ali ja se nisam dao i ironično sam se ubacio u njegovu priču: „Ah, oprostite, baš sam nepristojan i hvala vam što ste me na to upozorili! Da, nismo zajedno čuvali stoku, jer stoku čuvaju čobani, a ne obratno. Nego, biste li bili tako dobri da mi…“, i nastavio sam dalje objašnjavati po što sam došao. On u toj brzini nije ni shvatio šta sam mu rekao niti je primijetio moju ironiju i kako su se neki prisutni nasmiješili, nego me još i pohvalio: „Tako, vidim da si ipak pristojan i da znaš prihvatiti kritiku! Bit će nešto od tebe.“, a onda mi je uradio to što je trebao uraditi. Belaj je bio kad sam sljedeći put došao, jer mu je u međuvremenu neko „preveo“ šta sam mu rekao.

Danas se počesto uhvatim kako sam propustio nešto reći. Trebao sam, ali nisam se toga odmah sjetio, nego tek malo kasnije. Sporiji sam. Možda sam se i sjetio kasnije samo nekoliko sekundi, ali i toliko kašnjenje je bilo dovoljno da sam propustio reagirati na pravi način. Treba mi nekada neka riječ, ali je se ne mogu odmah sjetiti, nego tek kasnije, kad mi više nije potrebna. Naročito to osjetim kad govorim nizozemski. Nekada na tren zaboravim i ime osobi koju dobro poznajem. Čak u nekom trenutku nisam siguran je li neka osoba živa ili mrtva, jesam li to čuo za nju da je umrla ili za neku drugu?

Ipak, sve ima svoje dobre i loše strane, tako i ovo usporavanje ima i dobrih strana. Sad mi se teže može desiti da izreknem nešto zbog čega ću se kajati pa se nekome čini da sam postao pametniji. Loše je to što znači da sam manje iskren. A opet, je li i iskrenost uvijek dobra? Sve u svemu, neka život ide onako kako je uvijek išao, a naše je da se u njemu snalazimo i prilagođavamo novim situacijama.