Štiteći prirodu, štitimo sebe

Svako neodgovorno posječeno drvo, ispuštanje otrova u rijeku, neplanski izlov divljači ili ribe je sječenje grane na kojoj sjedimo.

Kada sam išao u osnovnu školu, u školama su postojale razne sekcije, a jedna od njih su bili Mladi gorani. Ona je imala zadaću brinuti se o prirodi, prije svega o očuvanju šuma i pošumljavanju goleti. Ako nije bilo velikih akcija pošumljavanja, bar bi se simbolično posadilo poneko stablo na mjestu gdje bi moglo biti od koristi. „Gdje god nađeš zgodno mjesto, tu drvo posadi, a drvo je blagodarno pa će da nagradi“, bila je parola Mladih gorana, posuđeni stihovi Jovana Jovanovića Zmaja.

Kad sam bio omladinac, sadili smo u centru sela lipe i topole, zbog hladovine. Mnoge od njih su polomljene, ali neke su i preživjele i kasnije se u njihovom hladu uvijek neko skrivao od vrućine. Postale su „prevelike i stare“ i „samo su smetale“ jer je ispod njih trebalo čistiti opalo lišće, pa su posječene. Sad ne „smetaju“. Mladih gorana nema više da zasade nove. A i da ima, ko bi sjedio u hladu novog drveća kad nema ljudi?

U ratu su, a i poslije, mnoge šume isječene bez ikakvog plana i reda. Pošumljavanja gotovo da i nema, sad se radi obrnuto. „Gdje god nađeš zgodno drvo, a ti ga posijeci! A ako sam ne stigneš, i drugima reci!“, takva bi sad mogla biti parola. Stabla koja su rasla desetljećima se prodaju u bescjenje. Kao da ne razumijemo da tako u bescjenje prodajemo svoju budućnost, budućnost naših potomaka. Nestankom šuma, nestaje životni prostor i za šumske životinje. Trovanjem voda trujemo i faunu koja tamo živi. Kao da ne razumijemo da smo i mi samo dio toga svijeta i da uništavanjem flore i faune nestaje i nas.

Ja sam u svom nastojanju za očuvanje prirode izabrao varijantu s voćem. Gdje god nađem zgodno mjesto, tu voćku posadim. Posebno vinovu lozu jer za nju ne treba nikakav novac. Odsiječeš komadić jedne grane i zabodeš u zemlju, i to je sva mudrost. Prvi put sam to učinio još kao dijete i tako dobio svoju prvu lozu, a koliko je od nje nastalo novih, to nisam u stanju izbrojati. U Bosni za voće imam prostora koliko hoću, samo nema ko pojesti toliko plodova. U Nizozemskoj nemam dovoljno prostora, ali ovo malo iskoristim maksimalno. To mi je veliko zadovoljstvo, a i dobar vid štednje koja nije toliko velika koliko je draga. Svaki put kad posadim neku voćku, bilo sebi ili drugima, osjetim neko lijepo zadovoljstvo, korisnost što postojim. Osjećam da vraćam bar dio svoga duga prirodi. Čuvajući, njegujući i obnavljajući prirodu, ja čuvam i sebe i svoje i tuđe potomstvo.

Posadimo svi po neku voćku, bilo gdje. Nekada će nekome dobro doći čak i ako samo raste, ako i ne jedemo njene plodove. Još nije kasno za saditi, pogotovo u hladnijim predjelima.