Što se nekad bilo važno

Nasmijah se komentaru na svoj prethodni tekst Pitanja bez odgovora u kom piše: „…dobar je taj hašiš u Turskoj jer ubija poput malja…” Komentator, valjda, želi reći da sam bio nadrogiran i da nisam vidio to što sam vidio i napisao u tekstu.

Samo da podsjetim, napisao sam kako sam vidio vojnike u Turskoj kako vise na konopcu i tako stražare. I da kažem da ne samo da se ne drogiram, nego da i ne pušim niti pijem alkohol, niti sam to ikada činio, a i da su moji suputnici koji su tada bili sa mnom i sve isto vidjeli, sličnih osobina. No, ovaj komentar s drogom me podsjetio na to putovanje i činjenicu da smo na njemu stvarno imali i problema zbog droge.

Naime, na povratku s ponenutog putovanja, na koje smo brat i ja kombijem putovala sa suprugama i djecom, zadržani smo na carini na bugarskoj granici. Kombi nam je bio nizozemskih registarskih oznaka, mi smo tad obilazili, s jugoslavenskim pasošima, Grčku, Tursku, Rumunjsku i Bugarsku. Čak smo zavirili i u Sovjetski savez, mada smo znali da nam trebaju vize koje nismo imali i da ne možemo tek tako ući u tu zemlju. Bili smo radoznali da bar uvirimo. Prešli smo granicu nekoliko stotina metara, do carinika i policije, a onda su nam oni rekli da ne možemo dalje bez vize. Neko vrijeme su nešto provjeravali i onda nas uputili nazad, ali udarili su nam pečate u pasoše.

Na bugarskoj granici smo bili sumnjivi zbog droge – ozloglašena Nizozemska kad je riječ o drogi, Turska kao značajno tržište tog artikla, još smo išli u Rusiju, Balkanska ruta – sve je to nekako bilo nespojivo da bi bilo normalno. I nas su dobro ispretresali. Kombi su iznutra razmontirali, uvlačili neke tanke metalne šipke između zidova, ali, naravno, nisu mogli ništa naći jer se nismo ni bavili ničim nedozvoljenim. Na kraju su nas pustili, ali nakon pedesetak metara, prije nego što smo ušli u Jugoslaviju, neko od nas spazi da je carinik zaboravio šapku u kombiju. Vratili smo se da mu je damo, da nas opet na našoj granici ne optuže da smo je ukrali. Uglavnom tako se ta epizoda s drogom završila i zbog nje ne mogu reći komentatoru s početka priče da me baš nikako ne može dovesti u vezu s drogom.

Ali ovo putovanje mi je ostalo u sjećanju mnogo više po tome kako je Jugoslavija onda za navedene zemlje bila, tako se bar tada činilo, nedostižan san. Posebno Rumunjska i Bugarska. Gdje god da smo stali u Rumunjskoj oko nas bi se okupilo mnoštvo djece i samo bi ponavljali nešto kao: „Gum, gum! Bombon!“, tražeći da im damo žvake i bombone. Kod njih se tad žvake nisu mogle kupiti. U banci su nam kurs preračunavali običnom olovkom na papiru, a na ulazu u banku je stajao naoružan stražar, što je nama tada djelovalo tako nestvarno. Šverceri su na svakom koraku nešto nudili. Ljudi su pravili cigle od zemlje (ogromne, kao dvije-tri naše) nekom lopaticom, niti kalupa nisu imali, jednu po jednu, tapšući ih sa svih strana i ostavljajući ih da se prvo osuše, a kasnije i peku. Kućice na selima su bile male i mnoge pokrivene slamom, a cijeli Bukurešt je noću bio u mraku. U prodavnicama se kupovalo mlijeko u staklenim, bezbojnim bocama koje su bile zatvorene samo četvrtastim bijelim komadićem papira, tek rukom stegnutim na boci. Te boce, izgrebane toliko da su neke postale neprovidne, bile su u drvenim sanducima. Da bi se kupili kruh i mlijeko čekalo se u dugim redovima, a ako nisi imao vlastitu ambalažu, sve što kupiš morao si nositi u naručju, u prodavnici nije bilo nikakvih kesa ili kutija.

Sjećam se i kad smo bili u sjevernom dijelu Grčke da smo pričali s nekim tamošnjim Makedoncima koji su se tako plašili govoriti na makedonskom jeziku. Osvrtali su se i tiho govorili da ih neko od Grka ne čuje, a kad bismo mi rekli da je lijepo što se možemo sporazumjeti na makedonskom, oni bi nam rukama davali znak da govorimo tiše.

Sve u svemu, tada su na nas u ovim zemljama, gledali s uvažavanjem, divljenjem pa i zavišću. Neki su nam otvoreno to i priznavali. Zavidjeli su nam što smo tada mogli dobiti putne isprave bez problema i putovati kamo smo željeli; što smo mogli kupiti frižider ili televizor, pa čak i auto, u prodavnici bez upisivanja na liste i dugih čekanja. Naše slobode su im bile nešto posebno vrijedno, a mi ih tada nismo ni opažali i vjerovali smo da ih trebamo imati više, i tako dalje.

Eto, to su još neka sjećanja na davno putovanje koja se odnekud pojaviše zahvaljujući komentaru o hašišu na prethodnom tekstu. Zato hvala komentoru.