Sve mi pogodi

Jeste li se nekada pitali kako je moguće da vam neka nepoznata gatara „sve pogodi“, da zna i za neku vašu skrivenu tajnu? Ja sam se baš to pitao, i to više puta, ali jednom sam se i sam pretvorio u gataru i baš sve pogodio.

Tog dana bio sam zvijezda, glavni u cijelom prepunom sarajevskom restoranu. Oko mene su se okupili svi i gledali kao u čudo, diveći se mojoj preciznosti sa kojom sam opisivao detalje iz života potpuno nepoznate osobe. Počelo je to ovako: došao sam u jedan restoran u Sarajevu potražiti prijatelja s kojim sam se tu trebao naći. Kako se te večeri trebao održati neki koncert, mnogo je omladine stiglo sa raznih strana, a ja sam se odmah zatekao pored jedne grupe u kojoj je jedan mladić gledao djevojci u dlan i govorio joj „proročanske“ riječi: te kako je jedan momak silno voli ali joj se boji prići, te kako ona gleda nekog drugog i tako dalje. Onda sam uskočio ja i rekao kako su to samo naklapanja, da on sve govori bez smisla, a da sam tu jedini ja koji zaista zna gledati u dlan. Evo, ako hoće taj mladić da se uvjeri šta je istinsko gledanje u dlan, neka mi pruži ruku!

On je bez oklijevanja, smijući se, pružio ruku, jer na kraju krajeva, svi smo znali da je sve to samo igra. Ja sam počeo: „Ti si ovdje stigao jutros rano, i to vlakom iz pravca Doboja?“

„Ha, ha! Pa to i nije tako teško pogoditi, ovdje su uglavnom svi odnekud stigli zbog koncerta, a morali smo doći ranije da kupimo karte, malo obiđemo grad i provedemo se do koncerta“, pokušao je ovaj mladić omalovažiti moj prvi pogodak, ali nije negirao istinitost onog što sam rekao. A ja sam nastavljao: „Ali ti nisi došao sam“. „Eh, i to je bilo teško pogoditi!“, nije se još dao momak čiju sam ruku držao, a ja sam se već uživio u ulogu i nisam se dao smesti: „Došao si sa prijateljom iz djetinjstva koji je i sada ovdje uz tebe, a prvo slovo imena mu je S, je li tako?“ „Oho, ovo već postaje zanimljivo!“, počeo je popuštati. „Vas dvojica ste bili vrlo nestašni kad ste bili djeca, ali sad ste obojica postali potpuno drukčiji. Evo, vidim kako ste, kad ste bili djeca, ukrali jedan crni, muški bicikl. Da, vidi se i marka „Rog“. Taj bicikl ste ukrali kako biste pomogli akciju prikupljanja starog gvožđa u školi i zbog toga si ti dobio velike batine od oca, a tvoj drugar nije jer je njegov otac bio tada u bolnici.“ E, nakon ovoga ovaj momak je već iskolačio oči i otvorio usta kao da pred sobom vidi najveće čudo u životu. Oko nas su se počeli zbijati gosti restorana, a ja sam u tom stilu nastavio dobrih deset minuta. Uskoro sam pogledao u dlan i njegovom drugaru, a oko nas je bio tajac kao da se rješava neko najvažnije pitanje, kao da se odlučuje o životu i smrti.

Naravno, pojavili su se i „sumnjive Tome“, tvrdili su da je sve namještaljka. Jedni su vjerovali da sam u sprezi sa ovim momcima, ja sam se čak i legitimirao i zakleo svima najdražima da te momke ne znam, da sa njima nikada nisam progovorio ni riječi niti sam od nekoga čuo išta o njima i da sam ih danas prvi put u životu vidio, što je bilo i istina.

Onda su svi navalili na mene da i njima pogledam u dlan, ali ja „nisam mogao više“ jer lako se „iscrpim“ kad se uključim u ovakve poslove. Svi su se tiskali oko mene, bio sam zaista zvijezda tog predvečerja i mogao sam zaraditi dobre pare da sam nastavio dalje, ali nisam.

A zašto nisam, i kako sam mogao pogoditi sve to što sam pogodio?

Tog jutra, oko četiri ujutro, putovao sam vlakom u Sarajevo. Mada je obično gužva, tada nije bilo puno putnika i našao sam jedan potpuno prazan kupe gdje sam legao na jednu stranu i zaspao. Negdje oko Doboja su me probudili glasovi dva mladića koji su sjedili preko puta i pričali svoje, vrlo zanimljive, doživljaje iz djetinjstva. Povremeno sam otvarao oči i gledao ih, ponekad se i nasmiješio, ali oni mene nisu ni primjećivali u svojoj priči. Tko do Sarajeva nismo ni progovorili, oni su izašli, a i ja za njima. Puka slučajnost je htjela da su se našli u restoranu istovremeno kad i ja i da sam ih prepoznao, a oni mene nisu. Tako sam znao sve te njihove male tajne i bio tako dobar prorok.

Kad malo bolje razmislite – i nije tako teško biti gatara, a?