Tiha voda brijege dere

Ovom izrekom se želi reći kako se i malim, sitnim ali upornim i dugotrajnim pomacima može uraditi veliki posao.

Može to biti baš bukvalno onako kako se u izreci kaže – da negdje neka voda, noseći mrvicu po mrvicu zemlje, odnese cijele njive i naselja. Tako upornim radom su nastali i ogromni stalaktiti i stalagmiti, rastući po možda samo milimetar godišnje. Tako su mnoge planine postale niže nakon što su vjetrovi s njih odnosili sitne čestice milionima godina.

Ali i ljudi svojim djelovanjem mogu napraviti neke promjene koje se ne uočavaju odmah jer su toliko sitne da trebaju godine proći da bi bile uočene. Obilazeći neke višestoljetne građevine koje posjećuje mnogo turista, uočio sam kako su mnoge kamene stepenice vidno istrošene nakon ko zna koliko miliona cipela koje su ih pregazile. Neke su već mijenjali, ali su se ponovo istrošile. Zamislite kako su sitne čestice skidane s tih stepenica kada su ih ljudi gazili i koji je broj tih čestica! Mala promjena bi se mogla uočiti tek nakon mnogo godina, a kako su prošla stoljeća kako ljudi hodaju po njima, sad se promjene očito vide.

Često vidimo kipove za koje neki ljudi smatraju da im donose razne povoljnosti ako ih dotaknu na određeno mjesto. To mjesto je od brojnih dodira sjajno, s njega je ili obrisana boja ili patina ili je izglačano toliko da se očito razlikuje od ostatka kipa. Mjesta na kartama koja se češće dotiču ubrzo se izbrišu. U jednoj ustanovi ovdje u Nizozenskoj u Apeldoornu postoji stara karta na kojoj je ime ovog grada potpuno izbrisano zbog čestog doticanja prstima.

Ali šta je mene navelo da se sjetim izreke iz naslova i da pišem o ovj temi? Danas sam, vraćajući se s posla gledao volan svog automobila koji odavno gazi drugu polovicu miliona kilometara. Mjesta gdje načešće držim prste su se istrošila i udubila od silne upotrebe. Ko bi rekao da se od dodira može uništiti, istrošiti toliko materijala? Prosto mi je nevjerojatno da sam ja, gotovo samo ja, samo svojim dodirima „pojeo“ toliki dio volana. Onda stvarno nije čudo što se, nakon više stoljeća upotrebe, pohabaju i kamene stepenice.

I čemu se onda čuditi što i mi starimo, što se trošimo i što se jednom toliko istrošimo da nas više ne mogu popraviti niti uz pomoć najvećih ljudskih dostignuća?