To je selekcija

Gledam kako je vjetar po ulicama uz ivičnjake napravio prave nanose lipovog cvata. Travnate površine su pokrivene njime onoliko koliko je to vjetar dozvolio, ostali su samo cvjetovi koji su se zaglavili između travki.

Nešto razmišljam – od te sile cvjetova, koji su nastali kako bi produžili život vrste, koliko će ih ispuniti taj svoj zadatak? Od svih onih koji su pali na asfalt, nema potomstva. Njih će vjetar nositi od jedne strane ulice do druge dok ih auti ne izgaze i kiša ovlaži i oteža, a onda takve sapere s ulice u kanalizaciju. Njihova svrha će biti jedino da svojom truleži budu hrana nekim drugim živim bićima.

Oni cvjetovi što su pali na travu, uglavnom ne dospiju do zemlje. Kad budu kosili travu, s njom će otići i cvjetovi i od njih će se, po svoj prilici, praviti kompost koji će služiti za ishranu biljkama i životinjama. Samo malo je cvjetova koji će doprijeti do tla. Ali to ne znači da će i niknuti. Ako pusti klicu i nastane suša, on će se osušiti i tako uginuti. Nekog će neki šetač, pas ili druga životinja pregaziti, a nekog neka životinja pojesti. Ako mu se ništa od toga ne desi, čim malo poraste bit će pokošen s travom. Dakle, i od ovih sjemenki koje su pale na travu teško će izrasti neki potomak.

Ali vjetar može neki cvijet odnijeti dalje, na neko mjesto gdje će pasti na tlo u pogodno vrijeme i bez problema izniknuti. Ako ima sreće da je u dvorištu domaćina koji baš želi lipu na tom mjestu, može se razviti u pravo stablo, doživjeti da rađa i poživi toliko da i nasljednika da. Ali u gradovima je malo takvih sretnika. Od miliona, stotina miliona ili čak milijardi cvjetova, tek ponekome se posreći da odigra svoju ulogu do kraja.

U šumama je već šansa da se iz cvijeta razvije i biljka znatno veća. Ali kada vidite od koliko cvjetova će nastati jedna biljka, to je opet tako malo! A koliko će se od izniklih biljčica razviti stabala, to je tek posebna priča. Velika većina njih neće preživjeti. Ostaju samo najjače, najzdravije, one koje su pale na dobro mjesto gdje imaju više svjetlosti i vode ili imaju slabiju konkurenciju.

Kada pogledamo ovu vrstu selekcije kod nastanka novih života, onda tek shvatimo kako su neke selekcije kod ljudi u kasnijim životima slabe, gotovo nikakve. Treba nam, recimo, kuhar, a na natječaj se javila dva. Biramo kog ćemo od njih, mada možda ni jedan nije onakav kakav nam treba. Ali eto, ipak biramo, selektiramo, i to je dobro, jer šta bismo da se nije javio ni jedan? Nekada smo u prilici da ne biramo najboljeg, nego najmanje lošeg, a nekada nemamo ni loših, pa tako ne možemo ni birati.

Na kraju, sve je dobro dok ima bilo kakve selekcije.