Treba li o ukusima raspravljati?

Već sam jednom pisao o tome kako je slavni Tolstoj pod pseudonimom poslao svoju priču izdavaču, a ovaj ju odbio objaviti i još uz to omalovažio autora, ne znajući da je to već tada slavni pisac.

Danas čitam sličan primjer. Jedan francuski pisac je pod svojim imenom poslao djelo koje je nagrađeno Nobelovom nagradom za književnost 1985. godine na adrese 19 izdavača pitajući ih bi li ga željeli objaviti u svojoj kući. Od dvanaest je dobio odgovor da ne bi. Bilo je tu raznih obrazloženja, od onih da su rečenice preduge i dosadne do onih kako nema radnju s kvalitetno razrađenim likovima. Od sedam izdavača nije dobio nikakav odgovor.

Jasno je da oni koji dodjeljuju Nobelovu nagradu mogu biti pristrani, da ne mora značiti da je djelo koje su nagradili odista najbolje na svijetu u toj godini. Ali jasno je i da se teško može desiti da nagradu dobije neko smeće. Smeće čak teško može i doći do komisije jer i prije toga postoje određeni filteri. U svakom slučaju, djelo koje je tako visoko ocijenjeno, trebalo bi od 19 izdavača bar nekoga zagolicati, zaintrigirati, ali to se nije dogodilo. To nam najbolje pokazuje prije svega kako su ukusi različiti, ali i neke druge odnose i shvaćanja koji odlučuju šta je to dobro, a šta loše.

Ko bi znao koliko je u svijetu do sada nepravedno propalo velikih djela samo zato što su ih ocjenjivali oni kojima takva djela nisu po ukusu?! Likovnih, literarnih, muzičkih… Neki umjetnici su za života bili anonimni i ismijavani, a kasnije postali slavni, dok su neki do smrti bili slavljeni, a nakon smrti samo nestali i zaboravljeni.

Kada bi sada, na primjer, Donald Trump naslikao neku sliku, o tome bi brujali svi mediji i nije isključeno da bi ta slika, mada možda obična žvrljotina, bila skupo prodana. Neki mali, nepoznati ali vrhunski slikar svojom slikom, neusporedivo vrednijom od Trumpove, ne bi privukao nikakav interes niti bi mogao prodati sliku po nekoj pristojnoj cijeni. U ovom slučaju nije u pitanju ukus, ali i ovakve stvari igraju ulogu u ocjenjivanju vrijednosti umjetničkih radova. Ako neki osrednji pijanist ima tvornicu s 3000 zaposlenih, na njegov nastup će doći mnogo više publike, uglavnom njegovih radnika i poslovnih partnera, nego na koncert znatno boljeg pijanista koji nema firmu u istoj sredini.

Ovakvo stanje, s jedne strane, tjera one koji vrijede, a nemaju podršku okoline, da se dodatno bore, svjesni svoje stvarne vrijednosti. S druge strane, oni koji objektivno i nemaju potrebnu vrijednost, ovakvim odnosom se tješe i uvjeravaju kako su baš oni ti koji su zakinuti i tako se i pred sobom i pred drugima pokušavaju opravdati i zadržati samopoštovanje. Ali bilo kako da je, jasno je da se ne treba opterećivati time šta drugi misle o nekom djelu, nego svako treba uvijek, i umjetničkom i svakom drugom djelu, pristupati prije svega sa svog stajališta, gledati iz svog ugla. Postoji pjesma koju će voljeti milioni ljudi, a postoji i ona koja se dopada samo njenom autoru. No, i jedna i druga imaju svoju ulogu i one žive onoliko koliko žive oni koji ih vole.

O ukusima, zaista, ne vrijedi raspravljati. Ali zato svačiji ukus treba poštovati, a ničiji ne podcjenjivati.