Tuđa iskustva

Životne priče
10 komentara

Kažu da pametni ljudi koriste u životu tuđa iskustva. Vlastita su pouzdanija i sigurnija, ali znaju biti tako skupa.

Ipak, nismo u prilici uvijek imati tuđa iskustva kad su nam potrebna i moramo i sami iskusiti mnogo toga što je teško, neprijatno i štetno. Ali vlastita iskustva se zato najbolje i najupečatljivije pamte. Cijelog života se sjećamo kako smo se osjećali kad se ono umalo nismo udavili u rijeci ili kako smo se osramotili pred masom ljudi zbog nekog detalja, i tako dalje. Naravno, sjećamo se i lijepih iskustava. Ali jedan čovjek, ma kako zanimljiv, buran i sadržajan život imao, uvijek ostane uskraćen za mnoga iskustva i uvijek sa zanimanjem sluša neke priče drugih ljudi o njihovim iskustvima. Ne samo dok sam bio dijete, nego i sada volim čuti zanimljive doživljaje drugih ljudi, onih koji su doživjeli ono što ja nisam. Ponekad se tako sjetim raznih priča iz života ljudi koje sam poznavao ili ih i sada znam.

Jedan čovjek iz susjednog sela, koji je u II. svjetskom ratu bi u zarobljeništvu u Njemačkoj, pričao mi je kako je nakon završetka rata kad su ga oslobodili, došao kući pješke iz Njemačke. Nije bio sam, bilo je tu mnogo bivših zarobljenika, i na kraju su im samo otvorili kapiju i rekli da su slobodni. To su bili uglavnom neuki ljudi, nisu oni imali pojma ni na koju se stranu uputiti, u kom pravcu trebaju ići, a nisu imali ni novaca ni hrane. Ipak, uvijek se nađe neko rješenje, nađe se i neko ko zna rješenje, i oni su krenuli pješke kući. Danima su hodali i samo hodali. Ispočetka su i razgovarali, a kasnije se to svelo na samo najnužniju komunikaciju. Satima bi išli da ne progovore ni riječi. Za hranu bi se snalazili usputno kako su znali i umjeli i jeli su sve što nekada nisu mogli ni zamisliti da bi pojeli. Do kuće je, kaže, poderao troje opanke. Dok mi je pričao ovo, a ja sam tada bio tek dječak, divio sam mu se i čak pomalo zavidio na tom iskustvu i pitao se – hoću li i ja ikada moći ispričati drugima neki svoj podvig?

Zanimljivo mi je bilo i iskustvo jednog čovjeka koji je bio na glasu kao neustrašivi sudionik mnogih bitaka kad mi je kasnije, kad je već bio dosta star, pričao kako se počeo tući. Bilo je to iz čistog straha. Jedan poznati kavgadžija mu je u gostioni zaprijetio da će ga izbosti nožem. On nije imao kud pobjeći, morao je proći samo pored tog koji mu prijeti i od straha se prvi latio noža i izbo ga. Kasnije je umirao od straha, plašeći se ponovnog susreta sa svojom žrtvom koja se nakon nekog vremena oporavila. Bilo je tako nekoliko godina, dok mu taj nije prišao u jednom gradu udaljenom pedesetak kilometara od njihovog sela i pitao – bi li ga povezao kući svojim autom, pošto on nema prijevoza! Kaže mi glavni lik ove priče da se šokirao, da se prvo prepao kad mu je ovaj prilazio i nije znao šta bi učinio, ali da se na kraju ipak pribrao i zaključio da je najbolje da ga poveze. Bilo je napeto ispočetka, ali do kuće su izgladili odnose. Pokazalo se da ni jedan ni drugi nisu bili hrabri ljudi, da su probleme pravili samo iz straha, a napravili su problema toliko koliko je mnogo i za jedno cijelo selo.

Opet, čovjek kog sam prvi put u životu vidio, i nikada više od tada, ko zna iz kojih razloga, ispričao mi je ukratko svoju životnu priču. Između ostalog pričao mi je kako je u mladosti zaključio da njegov zavičaj nije mjesto u kom želi živjeti i kako je pobjegao od kuće. Krio se kao slijepi putnik po kamionima i vagonima i tako upoznao djevojku koja je također bježala i s kojom je usput doživio pravu ljubavnu romansu. Zaljubio se do ušiju, a to mu je bila prva žena u životu s kojom je bio i intiman. Ona ga je naučila kao „nikada neće biti gladan“ pokazujući mu neke trikove kako ukrasti. Ubrzo su stigli do Rijeke gdje je ona nestala, a on ostao očajan zbog izgubljene ljubavi. Trebao je prijeći u Italiju, ali nije znao kako se dokopati broda i zbog njegove šlampavosti je ubrzo otkriven i vraćen u svoje selo. Kaže da nikada neće zaboraviti izraz lica roditelja kad ga je kući dovezla milicija. Ubrzo je ponovo pobjegao od kuće, opet istim putem, ali prije granice je ponovo našao djevojku koja nije bila avanturistkinja, zaljubio se ponovo i ostao s njom u tom primorskom mjestašcu. Naslijedili su mnogo zemljišta koje je kasnije postalo zlata vrijedno i sad živi kao ugledan mještanin koji izdaje svoje apartmane turistima.

I takvih zanimljivih iskustava sam se naslušao mnogo. Često mi padne na um kako bi se o svakom od njih mogla napisati ne samo dobra priča, nego čitav roman koji bi, po mom, mogao biti zanimljiv. Ali za to treba imati i vremena, a ja ga nemam toliko. No, ko zna, možda neko iskoristi ova moja tuđa iskustva, ili se sjeti svojih, pa napiše nešto zanimljivo?

Pričatuđa iskustva
Pretplatiti se
Obavijesti o
10 Komentari
Najstariji
Najnoviji Najviše komentiran
Inline povratne informacije
Pogledaj sve komentare
igi
5 godine prije

Bilo je napeto ispočetka, ali do kuće su izgladili odnose. Pokazalo se da ni jedan ni drugi nisu bili hrabri ljudi, da su probleme pravili samo iz straha, a napravili su problema toliko koliko je mnogo i za jedno cijelo selo ….od svega teksta ovo mi je najvažnije… …. …strah je najveće zlo koje može skriveno podmuklo čučiti u čovjeku a upravlja svim njegovim postupcima svakodnevno brižljivo usmjeren i uzgajan poput korova u svakom od nas….otvorite novine i gledajte TV i doći će vam u praznu i hipnotiziranu glavu da strah i proizvodnja straha jeste modus operendi masovnih medija; a kome to koristi – naravno onome koji iz negativnih emocija,straha kod ljudi stvara i oblikuje mržnju i na osnovu toga stvara profit i povečava moć….pogledajte ratove 90tih na balkanu…glavni pokretač rata nije bila mržnja već strah iz kojeg je ispuzla zmija mržnje…strah od komšije,susjeda….strah koji i dalje vlada našim prostorima…strah… Čitaj više »

Boshko
5 godine prije

Mudri se uče na greškama drugih a bezumnici ponavljaju svoje!

Son of Alerik
5 godine prije

Da, moglo bi se napisati mnoštvo knjiga. Toliko je ljudi i toliko života odigrano o kojima bi valjalo napisati knjigu.Namjera nije dovoljna, treba znati pisati i treba imati vremena. Ali što se zbiljski može kao hobi? Može se godinama krasti po komadić vremena pa restaurirati neki oldtimer.
Nemamo vremena. A vrijeme je resurs. Ne kažu zaludu da je vrijeme novac. Ali to je manje važno. Vrijeme je jednio što imamo i što prečesto nerazumno trošimo.
I kad se nešto i napiše:
Šta mi je plaća? Mržnja gmizavaca
Što svoje blato lijepe o moj glas.
Pisanje je svojevrsni mazohizam. Dužan si sebi, a opet nije to nikakav Istočni grijeh pa da ga moraš okajavati.
Pisati slobodno mogu samo oni koji su u mirovini i materijalno osigurani.Sloboda je najprije ekonomska slobboda. Ostale je slijede, a bez nje ne postoje.

Piretis
5 godine prije

Ideje ima svatko ali talent malo tko.
Zato Ivo piši, imaš i jedno i drugo. I vjerne čitatelje.

© 2023 – Portal Logično

POVEZANE VIJESTI