Veću sramotu ne ču’

Stid me
9 komentara

Zanimljivo je kako je nekada veličina nečega razlog za ponos ili sramotu, mada u mnogim slučajevima ona nije nimalo bitna.

Davno sam čuo vic u kom Crnogorac pita unuka: „Je li, ti sad ideš u školu pa si možda to učio, je li istina što pričaju da je Triglav veći no Lovćen?“ „Jest, đedo, tako smo učili“, kaže mu unuk, na što djed samo uzdahne i kaže: „E, vala, veću sramotu ne ču’!“ I stanovnici otoka Krka i Cresa se nadmeću u tome čiji je otok veći, jer je razlika neznatna, svega par kvadratnih metara. Cresani kažu da će dovesti samo nekoliko kamiona pijeska, tako proširiti jednu plažu i tako biti nepobitno veći.

I šta bi se promijenilo da je Lovćen stvarno viši od Triglava, ili da je Cres veći od Lošinja? Bi li neki čovjek vrijedio više da ima broj obuće 45 umjesto 43? Ili da je visok 190 umjesto 180 cm? Sve je to tako relativno i nekada je dobro jedno, a nekada drugo. Visok čovjek ima prednost ako će igrati košarku, ali ako će biti jahač, svakom konju je bolji mali, lagani jahač nego grmalj i sigurno će brže do cilja stići s manjim teretom na leđima. Postoje velike zemlje u kojima ljudi žive loše, i male u kojima se živi lijepo. Postoje velike krave koje daju malo mlijeka, i male koje daju mnogo mlijeka. Uz to, velike jedu mnogo više od malih.

Ali i pored svega ovoga, neki ljudi imaju „gladne oči“ i vjeruju samo u kvantitet. Ako dobiju poklon u velikoj kutiji, sretni su, mada u maloj kutiji može biti mnogo vredniji sadržaj. Jedan dijamant je, recimo, mnogo skuplji od ogromne igračke mede, a zauzima neusporedivo manje prostora. Nekada vam je vrednija mala kućica u kojoj sve imate od velikog kamenog otoka na kome nemate ništa. Postoje male papirnate novčanice koje vrijede višestruko više od po površini znatno većih.

Mnogo je bitnija „veličina“ kod onoga što se ne mjeri standardnim mjerama – kilogramima, metrima, sekundama. Recimo, količinu ljubavi je teško izmjeriti, ali ona se osjeti i važno je ima li je više ili manje. Važno je činiti dobra djela, mada je teško i u tom slučaju izmjeriti koje je veće i važnije. Važno je pomoći posrnulima da stanu na noge, ali to može biti veliko djelo, a može čak postići i suprotan efekt.

Neke stvari su „veće“ ako su manje. Recimo, mobilni telefoni su nekada bili nego veći i smatra se napretkom kad su se smanjili. Sjećamo se i starih kompjutora koji su zauzimali cijeli stol i tu smo se obradovali kad su se smanjili.

Ali nekada nas raduju i velike nesreće, ako se događaju onima koje ne volimo, a onima koje volimo ne želimo ni male. Tako se pokazuje da je pitanje veličine nekada potpuno nebitno, a nekada vrlo relativno.

Pričaroditelji
Pretplatiti se
Obavijesti o
9 Komentari
Najstariji
Najnoviji Najviše komentiran
Inline povratne informacije
Pogledaj sve komentare
28.juni
5 godine prije

“Ocekivanja znaju povrijediti.Zivot je kratak.Prije nego sto progovoris, slusaj. Prije nego sto napises ,razmisli. Prije nego sto se pomolis ,oprosti. Prije nego sto potrosis , zaradi.Prije nego sto povrijedis,osjeti. Prije nego sto zamrzis,voli.Prije nego sto odustanes ,pokusaj. Prije nego sto umres,zivi!”V. Sekspir

Son of Alerik
5 godine prije

Svi ćemo mi popuniti groblja kao mali ljudi, povijest nas neće spominjati. Ako nismo učinili kakvo veliko djelo ili nedjelo. Samo se velike stvari pamte. Uđi u bilo koju knjižnicu i vidjet ćeš na tisuće knjiga od napisanih milijuna. I one su nebitne, kao i njihovi autori. Nisu Hemingwayi, nisu Tolstoji, nisu Krleže, ni Matoši. A tko je ovo? – upitat će dijete oca pokazujući prstom na sliku djeda na nadgrobnom spomeniku. To ti je pradjed, bio je dobar čovjek. I to je sve. Bili smo djeca, bili smo obijesni mladići, bili smo odgovorni roditelji, bili smo …pa bili smo ljudi. Oni preko kojih čovječanstvo živi. Produžili smo lozu. Neki ljudi imaju rodovska stabla kroz koja pamte povijest roda. Ostalma uglavnom pamćenje seže do tri generacije unatrag. Povijest ne pamtimo pa nam je lako karikiranjem povijesti karikirati sadašnjost. A naši praroditelji su uistinu bili veliki i činili su velike stvari.… Čitaj više »

mars
5 godine prije

Lovio Mujo ribu, pa ulovio zlatnu ribicu. I kako to već biva ribica mu obeća ispuniti jednu želju (ne tri – recesija) ako je pusti. Stade Mujo smišljati želju ali nikako da smisli, kad ugleda konja kako pase na livadi i reče :
” želim da mi je ona stvar k’o u onog konja”, na šta ribica odgovori da nema problema pa je on jpusti i hitro ode kući, istjera djecu iz kuće, nađe Fatu, posadi je pred sebe i reče:
“Fato sad ću skinuti gaće i vidjet ćeš nešto što nikad u životu do sada nisi vidjela niti ćeš vidjeti”. I sav ponosan skide on gaće, a Fata iskolači oči i zabezeknuto uzviknu:
“ja Mujo kolika pizduri*a!”

cicos
5 godine prije

“U tuđega tatka, pogolema patka”

Kile
5 godine prije

Gladne oči imaju dobra rebarca

milivoje
5 godine prije

sve je relativno i tako neka ostane.ovde na zemlji sve je uokvireno merama i one su te koje nam zivot usmeravaju. m, km,cm mm. sati,dani, meseci, godine. vekovi itd. svetlosne godine itd.visine, dubine. ratovi su se vodili i vode se opet oko prosirenja teritorija i pljacke. i tako od postanka sveta do danas. nista se nije promenilo. ostali smo na istom nivou kao i pre 10000 godina! to je porazno. a sve se vrti zapravo oko materijalnog i ko ce od ”jakih” biti jos bogatiji. i tako u beskrajon… a prave vrednosti koje nisu materijane i nemaju cenu je ono sto je najvrednije. u svim civilizacijama, plemenima i narodima i narodnostima. to se najmanje ceni!!? vrednosti koje su nekad oznacane kao postenje, razumnost,sirokogrudost, pomoci drugom, biti skroman, voleti svoje bliznje ali i dalje, biti mudar dana su za podsmeh, jer takve ljudske osobine nisu pozeljne. biti alav i u jelu… Čitaj više »

© 2023 – Portal Logično

POVEZANE VIJESTI