Volimo li životinje?

Kućni ljubimci zauzimaju značajno mjesto u životu mnogih ljudi. U nekim zemljama broj kućnih ljubimaca nadmašuje broj stanovnika.

Mi kod kuće imamo zeca. Trudimo se učiniti mu život ugodnim, koliko je to moguće u takvim prilikama. Međutim, mnogo puta sam se pitao – činimo li mi tom zecu uslugu, ili ga, u stvari, zlostavljamo?

Gledam kako se zec obraduje kad mu moja supruga nakon posla dođe i donese hranu i vodu. On naprosto ne zna šta bi od sreće. Pođe malo da jede, ali se brzo predomisli pa počne trčkarati supruzi oko nogu. Najomiljenija igra mu je protrčavati između nogu tako da pravi osmice oko oba stopala. Nekada sam tako stajao, malo raskoračim noge, a on protrčava i pravi osmice, i čekao da vidim kad će mu dosaditi trčati u krug, kad će prestati. Nekada bi napravio samo nekoliko osmica, a nekada bi i po čitavu minutu kružio. Ne znam zašto mu je to toliko zanimljiva igra, ali uvijek se tako ponaša. Supruga ga nekada pusti da se igra, a nekada žuri pa mora oprezno zakoračiti da ga ne nagazi, ali očito je da se zec raduje ovome susretu.

Raduje se mojoj supruzi jer mu ona nosi hranu i vodu. Ali čini mi se i da se raduje jer tada nije sam. Po cijeli dan je usamljen. Društvo mu pravi poneka ptica koja sleti da od njega ukrade zrno-dva kukuruza ili pšenice. Iz istog razloga ponekad navraća i susjed miš, a susjedova mačka dođe pokatkad iz puke radoznalosti ili dosade i samo ga posmatra. I ma kakvi da su, čini se da ih zec voli vidjeti. To je nešto što mu razbija dosadu i osjećaj samoće i napuštenosti. Kad bolje razmislim, znam da je zec ovdje zatočenik, da nije sretan i to me stalno kopka. Rado bih ga pustio, ali on nije u stanju živjeti slobodno. Uostalom, i dospio je kod nas jer ga je neko napustio i ostavio pored puta odakle ga je moj sin spasio od grabljivica koje su već kružile oko njega, a on nije umio pobjeći i nije bio svjestan da mu život visi o koncu.

Kad je jedno vrijeme susjed nabavio zeca i kad je naš zec osjetio da mu je u blizini tako blisko biće, bilo je žalosno slušati to tužno cviljenje i pokušaje da prođe kroz ogradu. Očito je bilo koliko mu je stalo do kontakta s drugim zečevima, ali baš to mu je uskraćeno. Istina je, ima udobnu kuću, hrane do mile volje, zaštićen je od svih opasnosti i živi već dvostruko duže od svoje vrste, ali šta mu sve to vrijedi kada je sam? Kad bi mogao birati između ovog života i onog koji žive slobodni zečevi, vjerujem da bi izabrao onaj drugi.

I tako, zaključujem da ne činimo dobro životinjama ako ih držimo zatvorene. Ovo sa zecom je bilo iznuđeno, bio je u pitanju izbor –  ostaviti ga da ugine ili ga držati u zatočeništvu. Druga varijanta mi se činila manje surovom. Ali ne bih poželio neku životinju za kućnog ljubimca ako bih joj prethodno morao oduzeti slobodu u kojoj uživa. Baš zato štovolim životinje.