Djeca svijet vide iz nekog svog, posebnog ugla i promatraju ga zaključujući svojom logikom. Zato nam neke njihove izjave mogu biti tako smiješne, a nekada i zadivljujuće.
I sam sam iskusio mnogo takvih doživljaja. Recimo, bilo mi je neobično kad je moja supruga učila našeg sina Zlatana slova. Brzo je on to pamtio, a ona ga je provjeravala:
„Koje je ovo slovo?“, pitala ga je, pokazujući na slovo p, pored koga je bila nacrtana puška, da bi djeca lakša zapamtila.
„Pu“, odgovarao je Zlatan.
„Ama, nije pu, nego p“, kroz smijeh ga je ispravljala majka.
„Kako p? Onda bi bila pška, a ne puška!?“, čudio se Zlatan.
Iznenadio sam i kad je moja kćerka Ivana, tada predškolskog uzrasta, išla s bakom kupiti med kod jednog pčelara. Kupile su, a onda im je pčelar rekao da mogu med probati ako žele. Ivani to nije trebalo ponoviti, ona je već gurnula prst u veliku posudi s medom. Baka ju je brzo povukla i rekla:
„Nemoj prstima, i nemoj taj med jesti, evo, probaj ovaj naš“.
„Ali, bako, taj smo već platili!?“, začudila se Ivana. Tko bi rekao da dijete tog uzrasta razmišlja na takav način?
Ali najviše me iznenadio jedan događaj koji mi je i danas, nakon toliko godina, neobjašnjiv. Evo što se dogodilo. Moj Zlatan je tada imao ne više od pet godina i vozili smo se autom do bake udaljene deset kilometara od naše kuće. Do tamo se moglo doći jednim kraćim, sporednim putem gdje na jednom dijelu skoro da i nije bilo prometa. Na tom dijelu puta bih dozvolio Zlatanu da on drži upravljač i upravlja autom, a ja bih sasvim usporio vožnju. On je bio sretan zbog toga, a ja sam bio oprezan i u svakom trenutku držao ruke u blizini upravljača, ako bi zatrebalo intervenirati.
U povratku od bake smo išli drugim, prometnim putem, a Zlatan je želio ponovo upravljati. Ja sam mu objašnjavao kako se to ne smije na ovom putu, kako je to opasno, a i kada bi nas policija vidjela, morali bismo platiti kaznu. Onda sam, da bih se našalio, rekao:
„Ali sjetio sam se kako bi se to moglo riješiti, kako bi ti ipak, i ovim putem mogao voziti!“
„Kako?“, obradovao se on.
„Napravit ćemo mi tebi dozvolu, i to ovako: kopirat ćemo moju dozvolu, onda s nje izbrisati sve moje podatke i upisati tvoje, tako da će tamo pisati da je to Zlatanova dozvola, a ne Ivina. Onda ćemo samo umjesto moje slike izrezati jednu s goveđeg gulaša i zalijepiti, i sve će biti riješeno!“
Zlatan se odjednom uozbiljio i rekao:
„E, neće to moći tako“.
Aha, pomislio sam, mora da mu je nešto sumnjivo s tom slikom, moguće je da misli da bi policajac mogao otkriti prevaru. On je mali, ne očekujem od njega neke velike i mudre zaključke, jer kako bi dijete moglo razumjeti sve te igre? Radoznalo sam ga upitao:
„Zašto misliš da to ne bi prošlo?“
„Pa, policajac bi odmah rekao: ‘Daj ti meni svoju dozvolu, ovo nije tvoja, nego tvoga tate!’“, odgovorio je on, a po njegovom pobjedonosnom osmijehu na licu shvatio sam da ne samo da je razumio igru, nego me je i nadigrao u njoj.
Ni sada mi, kako već rekoh, nije jasno kako je mogao tako nešto zaključiti tako malen. Ali tada sam više nego ikada shvatio da su djeca mnogo pametnija nego što mi mislimo i da se prema njima moramo odnositi mnogo ozbiljnije, s mnogo više respekta.
Djeca sve pamte, rastu i jačaju, a mi počinjemo zaboravljati, slabimo i starimo. Imajmo na umu to prije nego što bude kasno.
Zivotne teme 🙂 Imao sam 3god kad sam se jednog jutra probudio i vidio pokojnog oca kako u zurbi odlazi iz bakinog stana bez zajednickog dorucka. Upitao sam ga di ide. Otac: “idem predati neke papire” Ja: “kave papire” Otac: “papire kojima potvrdjujem da ovaj stan nakon bake, a i mene pripada tebi i tvome bratu” Onako kmrljav i pospan trljajuci oci upitao sam ga: “kako je moguce da jedan stan pripada nama dvojici?” Naravno otac se nasmijao i otisao svojim putem ne dajuci mi odgovor. Njegov odlazak bez odgovara bio je uvreda za mene. Prvo sto sam pomislio uredu je ne odgovarati ljudima jer ni moj otac nije meni odgovorio :)) Djeca su kopija svojih roditelja, ali kopija koja zeli vise. Vise postici od originala 🙂 naprimjer ako su roditelji pravedni djeca takvih roditelja zele biti pravednija. Tako je i u negativnom odgoju. Primjer tome je moja majka koja… Čitaj više »
haha…
Djeca su genijalci, koje pokvari škola i ostala pranja mozga i namjerna zaglupljenja.. (zašto se ona djeca od jučer, ne smiju?)
I ja sam malog volio voziti ‘da upravlja’ ili čisto da sjedi na meni.. nekako sam i ja tražio veću bliskost, valjda…naravno, po neopasnim putevima- ali da vidiš reakciju okoline.. ko da su ispali iz reklame za dječje sjedalice… kao da nikad nikog nije šleper bočno pokupio po stražnjem kraju..
Moj otac je iz hobija igrao nogomet sa kolegama , obicno nedjeljom poslje rucka a ja sam naravno kao 5-6 godisnji klinac uredno pratio njihove “majstorije sa loptom” te uokolo sakupljao lopte ,jednom prilikom po zavrsetku tekme hodao sam sa ocem i njegovim kolegom prema kuci ,ovaj me uporno zajebavao glupim pitanjima na koje nisam imao odgovor a postapalica mu je bila “jebem ti mliko “, nakoj jedno 5 minuta hoda stigli smo do njegove kuce i mi smo trebali nastaviti dalje , pozdravili smo se uz ono njegovo “jebem ti mliko ” …… no medjutim otac kaze da sam u tom trenutku ispalio ko iz topa “j**i kravu a ne mliko “…………..
Dećiji mozak je rasterećen od nepotrebnih informacija , ne zaključuje na osnovu iskustva i već naučenih postupaka. Većina deca ima sposobnost da rešava neverovatno brzo i jednostavno probleme koji se odraslima čine nerešivim.
Na žalost kada porastu većina tu sposobnost izgubi kada postanu “pametni”
Kad sam imao 4-5 godina, povezao sam Boga sa sudoperom. Ne da je sudoper Bog, nego da Bog izgleda kao sudoper, tako sam ga zamisljao iskreno. Ne znam iz kog razloga i sta me na to navelo, vjerovatno djeciji idiotizam ili ljepse receno djecija masta… a danas sam se malo popravio, pa sam misljenja da je danas Bog u obliku dollara ili eura, a moze i zlata… To je danas ljudima najveci bog, a vjerovatno je to i uvijek bio.