Zašto navijamo za slabijega?

Priča o Davidu i Golijatu je poznata po tome što je u njoj mali pobijedio velikoga. Slabiji jačega. I poznato je da su svi koji čuju ovu priču na strani slabijega, Davida.

Nije samo u ovoj priči tako. I nije samo kada su ljudi u pitanju. Evo, ako gledamo kako se bore dva pijetla, mi ćemo biti na strani manjega. Ako se bore lav i zebra, navijat ćemo za zebru. Kad bi se organizirala trka između biciklista i motociklista, mi bismo navijali za bicikliste. I gotovo uvijek se može pretpostaviti na čijoj smo strani u tako neravnopravnim sukobima.

Čini se da je to tako već generacijama i da se ovakav odnos prenosi s koljena na koljeno pa izgleda kao da smo rođeni s njim. Možda ima i u tome istine, ali za vjerovati je da se takav stav ipak više izgrađuje kroz život. A zašto je on takav? Ako pogledamo oko sebe, vidjet ćemo da uglavnom, veliki, moćni, ugrožavaju slabije od sebe. Velika i jaka država napada malu i slabiju. Neće, u današnjim okolnostima, ni jedna zemlja napasti SAD, ali SAD će napasti koga joj se prohtije. Neće starac koji jedva hoda napasti nekog momka punog snage. Neće miš napasti mačku, nego mačka miša, i tako dalje. Vezano za to je da su mali i nejaki u takvim sukobima obično nevini, a ljudi uglavnom navijaju za pravdu, pa tako navijaju za slabije. Dalje, većina ljudi su mali, obični ljudi i stalno su u prilici da im se nanosi neka nepravda, da ih ugrožava neko moćniji – pojedinac, grupa ili vlast bilo koje vrste. Navijajući za slabijega oni, u stvari, navijaju za sebe.

Ali ima slučajeva kada se uloge slabijeg i jačeg mijenjaju. Evo poznatog nam primjera: u Drugom svjetskom ratu Židovi su bili žrtve, ubijani su nepravedno od strane jačih i većina ljudi je bila na njihovoj strani. Kasnije su Židovi ojačali, dobili i državu, a onda se počeli ponašati nasilno prema Palestincima od kojih su jači. Onda ljudima treba neko vrijeme da shvate promjenu i da se prilagode novonastaloj situaciji. Neki čak ne mogu napraviti takvu promjenu, ostaju do kraja uz onog kog su na početku procijenili da je dobar. Ipak, sada mnogi koji su bili na strani Židova okreću se protiv njih. Mnogo je sličnih primjera u svijetu među državama, a slično je i među ljudima. Najčešće djeca koja su zlostavljana, kada porastu postanu zlostavljači. Oni koji su ih sažalijevali kao djecu, osuđuju ih kao odrasle osobe.

Nekada je neko od početka zao, ali mi to ne vidimo jer taj ima i drugo lice koje nam pokazuje. Mi navijamo za njega jer smo uvjereni da je dobar. Ako ga nekada dobro upoznamo i vidimo da je zao, neki od nas su u stanju promijeniti odnos prema njemu čak toliko da ga mrze, a neki tek u manjoj mjeri. To je nekada više zbog toga što ne želimo sebi priznati da smo pogriješili.

Kaže se i da ljudi vole pobjednike; da, ako nisu uz njih, na kraju im se ipak priključe. Ima i tu istine, ali to obično nije iskreno. Priključuju se iz interesa, smatraju da će uz pobjednike i oni imati neke privilegije. To se najbolje vidi u politici gdje često zagovornici ekstremnih lijevih ideja postaju zagovornici ekstremnih desnih, ili obratno.

Sa sportom ipak stvari stoje nešto drukčije. Tu ulogu igraju i drugi faktori, tako da ne mora uvijek značiti na da smo na strani slabijega – mada ima i toga, niti da se priključujemo jačemu – mada ima i toga. Ali činjenica ostaje da je većina ljudi, u načelu, na strani slabijega jer je slabiji u većini slučajeva ugrožen. Nije li to ujedno i dokaz da u ljudima postoji jak osjećaj za pravdu, samo se kroz život kakav je, drugi osjećaji više razvijaju?