Žuta cisterna

Topao septembarski dan. Sjedim sa Žarkom i Edom uz pivo. Ćumuramo. – Nerviraju me ove noćne redukcije vode. Dvadeset godina poslije rata imamo redukcije vode u glavnom gradu države – kaže Žarko.

– Šuti, znaš kako nam je bilo za vrijeme rata – nastavlja Edo. – E, ne mogu ja ostatak života provesti pod motom „Šuti, samo nek ne puca“, opet će Žarko.

Slažem se s obojicom. I mada smo se odavno dogovorili da izbjegavamo ratne teme, ova o vodi teško se zaobilazi. Sa nestankom struje nestajalo je i vode. Dešavalo se to sve češće. Prvo su bez vode ostajala padinska naselja i gornji spratovi zgrada. Počinjalo je dugotrajnovrijeme redova i kanistera. Kuma naše kćerke, nastanjena na dnu Koševskog brda, signalizirala nam je peškirom na balkonu kad je kod nje bilo vode. Trčalo se komšijama u prizemlju i vlasnicima garaža u kojima su imali vodu. Da ne bude zabuna i otuđivanja, na kanistere su upisivana imena ili inicijali. U našoj garaži i sada imam kanistere na kojima se crvene inicijali moje kćerke, T. P. Kad komšija natoči sve raspoloživo posuđe, dolaze na red ostali, bliski i manje bliski prijatelji i poznanici. Jedni pune kanistere, drugi nervozno cupkaju. – Dajte da svi natočimo pomalo. Nemojte da neko napuni tri kanistera, a neko nijedan – čule su se prve primjedbe. – Više nas je u porodici, šta ću od pet-šest litara vode!? – slijedio je odgovor. – Ali, ljudi, ja nemam vode ni da se napijem – čulo se sa treće strane.

U međuvremenu je vode nestajalo, pa se ’narod’ razilazio, gunđajući o tome šta bi bilo najpravičnije. No to je tek bio uvod u dramu. Ona je tek počinjala. Trajnijim nestankom struje, prestali su i dotoci vode. Ponegdje se još mogla nabaviti: kod Sarajevske pivare, na Ciglanama, u Sokari, na Građevinskom fakultetu, u Dječijoj ambasadi… Malo lokacija, a mnogo potrošača.

Svugdje redovi, kanisteri i strah od snajpera. Teško je donijeti kući više od dvadesetak litara. Pravljena su kolica sa pogodnim pregradama ili platformama za posude. Najsigurniji i najizdašniji, ali za nas daleki, izvor bila je Sarajevska pivara. Na improvizovanom stalku instalirano je desetak slavina. Išao sam nekoliko puta i isteglio ruke noseći pet kilometara dvadesetak litara vode. Srećem Daku Radoševića. Gorostas tegli velika kolica sa 200 litara.

Kad je riječ o vodi, opasnost je bila u drugom planu. Ginulo se u redovima za vodu i u potrazi za vodom. Problem nije bila samo voda za piće. Veće količine bile su potrebne za kuvanje, pranje veša, kupanje, klozete…

Ko je imao para, vodu je mogao nabavaljati i razmjenom za naftu. Litar nafte – 150 litara vode. No trebalo je prvo od švercera kupiti naftu. Većini to nije bilo dugoročnije rješenje. Pare su se čuvale za druge potrebe.

Onda je došlo razdoblje snabdijevanja cisternama za vodu. Nije bilo sigurno kada će stići u neku ulicu. U ratu ništa nije sigurno. – Ja sam stalno dežurao da ugledam cisternu – sjeća se Edo. – Onda, kanistere u ruke, i trk sa cijelom porodicom. Sutradan me komšiluk žestoko kritikuje što njima nisam na vrijeme javio. Narednih dana to kažem nekim najbližima. Slijede zamjerke što nisam kazao svima. Uvažavam primjedbe, pa o dolasku cisterne obavijestim sve stanare u našem stubištu. Oni otrče po vodu, a ja zakasnim. „Pa, ti si lud”, kaže mi žena, „nek i drugi dežuraju.”

Bila je u pravu. Poneko misli da između poštenog i glupog nema velike razlike.

Kanisteri su postali nedovoljni, trebali smo više vode. Nabavljali smo plastičnu burad od 20, 30, 50 litara. Opet trka do cisterne, pa tiskanje i svađe. Postojalo je nešto nalik na red, ali se njega malo ko držao. Jedni podmeću burad, drugi kanistere, treći pletare/pletenke… Pune ih i trkom nose kućama pa, ako imaju još posuđa, dolaze po novu turu. – Ja sam mislio da ću dobiti bruh tegleći vodu na peti sprat. Boljela su me ramena, zglobovi, mišići i tetive ruku. Prsti otekli od hladnoće – priča Žarko. – Mogu misliti kako je bilo onim što su je izvlačili na osmi, deseti sprat… a bili su stari i bolesni. U tim soliterima je bilo najgore. Moj poznanik imao je stan u prizemlju. U početku sretan. Onda se, zbog nedovoljnog ispiranja, zaštopala kanalizacija, pa se sve počelo izlivati u njegov stan. Nema ko da to riješi: pucnjava, nema vode, zima, a on u govnima.

Činilo se da će se do vode lakše dolaziti zimi. Računali smo na topljenje snijega. Ništa od toga. Trebalo je donositi gomile snijega da bi se dobilo nešto vode. Zavisno od gustine snijega, odnos je bio 7 : 1 do 10 : 1. Osim toga, trošilo se dragocjeno gorivo za njegovo topljenje.

Glavna uzdanica su nam bile cisterne. Stalno se propitivalo je li prošla, u kojoj je ulici, gdje je zadnji put viđena. Dotrča jednom komšijin sinčić vičući: – Eno cisterne u donjoj ulici.

Mi svi za ambalažu pa trk tamo. Ne bi ništa od toga. Ćorak. Došla cisterna, ali vojna, siva. Naša je bila žuta. – Utuvi jednom u glavu boju naše cisterne! – izruži komšija sina.

Vode nam je stalno nedostajalo: za piće, kuvanje, klozete, kupanje, pranje rublja… U nekim porodicama to je bila prava drama. Naša komšinica imala je paralizovanu majku. Sve što pojede i popije završi pod njom, a vode nema. U potpunom očaju, gotovo poremećenog uma, kćerka bi joj znala reći: – Što ne umreš već jednom!? – I ja bih, dušo, najradije umrla da to Bog hoće – odgovarala je majka.

Onda su obje, zagrljene, plakale. I tako danima. – Meni su kćerka i supruga stalno govorile da trošim mnogo vode – kažem poluglasno. – Ja sam svoju ćelavu glavu prao sa dva litra vode. Njima je za pranje kose trebalo pet puta više. Ne znam ni kako su je ispirale. – I mene su moji udavili tim primjedbama – uglas će obojica. – Nas je bilo petero. Djeca kô djeca, ne možeš im ništa dokazati – veli Edo. – Šta se pljuskaš, izvadi samo krmelje iz očiju i peri zube kad ima više vode. Kad već ideš na posao, mogao bi ti češće koristiti WC u svojoj firmi, ne moraš samo ovdje čučati – govorili su mi – nastavlja Žarko. – A vidio sam da su se toga drugi prije mene dosjetili.

Kiše su bile dragocjeni dar s neba. U zgradama sa vanjskim olucima okupljali smo se i nalijevali posude. I tu se raspravljalo ko ima pravo prvenstva. „Idite na oluke svoje zgrade, ni mi ne stižemo na red“, čulo se svojatanje. Onda su inovatori sa gornjih spratova instalirali odvode za svoje stanove. Pregrađivani su oluci i gumenim crijevima odvođena voda. Smanjeni su dotoci na izlazu oluka, što je izazivalo nezadovoljstvo stanara iz prizemlja. Vođene su prave rasprave o neutemeljenoj uzurpaciji zajedničkog dobra i o pravnoj neuređenosti ovog pitanja.

Voda je bila predmet žudnje i radosti. Kada su bile pune sve posude, bili bi to trenuci velikog olakšanja.– Nemojmo se danas svađati. Puna nam kada kišnice, imamo vode za piće a i dobro smo jeli – kaže nam kćerka, zadovoljna što su problemi odgođeni za nekoliko narednih dana.

Voda je razumno korišćena. Ona od umivanja i pranja sakupljana je za ispiranje klozeta. Rublje je prano u fazama, jednom operi, drugi put isperi…

Bilo je vrlo važni posjedovati dosta posuda za vodu: kanistera, buradi, škafova… Jednom sam sakupljajući kišnicu na prozoru trećeg sprata nespretno ispustio i slupao veliki škaf. Nismo ga mogli prežaliti. Svi su se izvikali na mene. Drugi put su nam razbili bure, što je uveliko ugrozilo naše snabdijevanje vodom.

Ljudi su mahom mirisali na prevreli znoj. – Je li se ono mliječna kiselina pretvara u propionsku? – provjerava Edo svoja sjećanja iz organske hemije. – Ipak, i tokom rata sretali smo uredne žene i djevojke, ko manekenke. Ne znam kako su to uspijevale? – pita se Žarko. – Bilo je tu ponosa i prkosa. Ipak, sve je to, dragi moj, uglavnom zavisilo od love. Lovatori i njihove porodice mogli su i tokom rata imati dovoljno i hrane i vode. I izaći iz Grada i izbjeći prve linije – sjetno će Edo. – Takvi i sada sve mogu – dodade.

Većina naroda napatila se kao i naše porodice. Vrijeme čini svoje. Jednog dana će ovo opštenarodno mučeništvo neko iskazati samo u prostoj rečenici: Imali su problema s vodom. Složismo se o tome kao i u odluci da bi nam legla nova tura piva.