Ljetni odmor je uvijek i prilika da ljudi iz dijaspore dođu na odmor u svoje rodne krajeve. S njima dolaze i djeca koja su, uglavnom, i rođena u njihovim novim domovinama.
I ove godine se ponavlja ista slika. U Bosanski Šamac dolaze na odmor nekadašnji stanovnici ovoga mjesta, Šamčani, koji sa sobom dovode djecu ili unuke rođene u raznim zemljama na našem, ali i na drugim kontinentima. Ta djeca govore razne jezike, ali svi znaju bar pomalo i jezika svojih roditelja pa im to ispočetka posluži kao dobar temelj za međusobnu komunikaciju.
Prije dvije-tri godine moja prijateljica je na šamačkom savskom kupalištu Kej tako posmatrala jednu grupu djece „dijasporčadi“, kako ih je nazvala i ispričala mi ovu priču. Na Keju je bilo nekoliko djece iz dijaspore. Ismar iz Amerike je volio plivati, a pričao je s upadljivim američkim naglaskom koristeći s naporom svoj oskudni vokkabular. Sara iz Danske je bila najglasnija u grupi djevojčica. Došlo je vrijeme ručka, svi su se razišli i dogovorili se naći poslije ručka na istom mjestu. Prvi je stigao Ismar i odmau ušao u Savu počevši svoje nestašluke u vodi. Nakon nekog vremena se pojavila Sara i s obale pitala Ismara: „Dže su cure?“ Isamar je zbunjeno okrenuo glavu i zaronio, a čim je izronio čuo je ponovo isto pitanje: „Dže su cure?“ Ponovo je zaronio, praveći se da ne čuje, ali kad je ponovo izronio i čuo isto pitanje, nije imao kud nego je skrušeno priznao: „Je ne zna šta je to ‘cure’.“
Ove godine je je Ismar ponovo u Šamcu, zavolio je dolaziti u zavičaj svojih predaka, a i jezik mu je već mnogo manji problem. Igrao je nogomet za ekipu Šamca na nogometnom turniru i kad ga je moja prijateljica, koja mi je sve ovo ispričala, pitala kako su prošli, odgovorio joj je: „Razbucali smo ih! Pobijedili smo 7:2!“. Dakle, od toga da ne zna šta su cure do to „razbucati“ ipak se napredovalo. Djeca vrlo lako uče jezik, samo ako imaju šansu. Velika je greška propustiti priliku i ne naučiti djecu bilo koji jezik koji im je na dohvat ruke. Naša djeca imaju takvu mogućnost da već na početku života budu u prednosti nad onima koji znaju samo jedan jezik i grijeh je to previdjeti. Jer, poznato je – koliko jezika znaš, toliko ljudi vrijediš.
ja vec godinama pricam mix balkanskih i anglosaksonskig da je to ljepota jedna za slusat
“koliko jezika znaš, toliko ljudi vrijediš.”
…je, tako su nekada govorili, ali danas, za ljude sa ovih “naših” prostora, možda bi bilo primjerenije – koliko jezika znaš, kod toliko ljudi će ti biti lakše služiti 🙂
Moji mali rodjaci iz osterajh pricaju kao google translate..
ČUVAM SE TIPOVA,
KOJI GOVORE “L” 🙂
Jedan sam od te dece koji su porasli na zapadu , a koristim cirilicu vise nego mnogi ljudi u Srbiji – sve je stvar odgoja i vaspitanja ! A oko jezika ( imao sam prilike i volju ) i pricam 5 strana jezika : italijanski ( tamo sam od svoje 3 godine ) , engleski ( omiljeni jezik , boravio 2 i po godine u Londonu, 7 meseci u SAD , 4 meseci u Australiji ) , nemacki ( zivim u regionu koji je dvojezican – nemacki-italijanski , radio sam i radim cesto uSvajcarsku ) , ruski ( u dugogodisnjoj sam vezi sa devojkom iz Rusije , cesto tamo boravim , idem 3 puta nedeljno na kurs . Veoma bogat i lep jezik ! ) , spanski ( baka mi nije Isla u skolu ( zahvatio rat , posle je bila velika devojcica i bilo je sramota rata…. a bila… Čitaj više »