Krijemo li osjećaje?

Neko je davno primijetio da je teže prikriti osjećaje koje imamo nego pokazati one koje nemamo. A moramo li ih i trebamo li ih kriti?

Neki ljudi su vrlo dobri glumci i vješto kriju osjećaje. Ima ih koji su toliko izvježbani da im ni detektor laži ne može poremetiti emocije i otkriti kad lažu. A ima onih koji ne umiju sakriti ni najmanju sitnicu, sve im se vidi na licu, u pokretima, u govoru, u cjelokupnom ponašanju da ih i dijete može „pročitati“. Neki se toliko zacrvene u licu da je to nemoguće ne primijetiti.

No, sve te osobine ne znače da neki od navedenih tipova ljudi kriju ili ne kriju osjećaje više ili manje, nego samo da ih neki mogu sakriti, a neki ne. A odgovor na pitanje krijemo li osjećaj ili ne je vrlo lak, jer teško da bi se moglo naći ljudsko biće koje ih ne krije bar nekada, bar u nekim situacijama. Zašto je to tako? Jednostavno i najčešće zato što su ljudi sami nametnuli pravila koja ne odgovaraju svima, kojih se ne mogu svi pridržavati, a, kao, morali bi. Nekada i zbog toga što bi ugrozili druge, a time doveli i sebe u opasnost; nekada jer se iz nekih razloga stide svojih osjećaja, i tako dalje.

Na primjer, u većini svijeta je ustaljeno pravilo da jedan muž ima jednu ženu, i obratno, i da oni koji ne poštuju ovu odredbu krše zakon i običaje. U skladu s tim, očekuje se da muževi i žene cijelog života budu vjerni jedno drugome, da nikada ne smiju ne samo načiniti fizički preljub, nego ni „sagriješiti mišlju, djelom ni propustom“. S druge strane, ljudsko biće posjeduje i neke nagone koji ga navode da se ponaša drukčije, koji su prirodni i uveliko zaslužni za opstanak ljudske vrste. Reakcija: „Pa ti nisi normalan(na)!“ nakon što jedan od bračnih partnera pogleda nekoga suprotnog spola je česta, ali vrlo upitna što se tiče normalnosti. Tu je pitanje šta je greška onoga ko je optužen za nenormalnost – to što osjeća ono što osjeća, ili to što je pokazao ono što osjeća, što je na trenutak dopustio biti iskren? Da bi se izbjegli ovakvi problemi ili nesporazumi, mnogima je jednostavnije pretvarati se da ne primjećuju ništa oko sebe, dakle, sakriti osjećaje.

To je samo jedan od primjera, od onih koji su prisutni kod ogromnog broja ljudi, a mnogo ih je u životu koji ne pripadaju većini i oni moraju još više kriti osjećaje jer su takvi često i zakonom oštrije sankcionirani. Recimo, osobe „ispod zastave duginih boja“ su često sankcionirane, čak brutalno zlostavljane zbog svojih osjećaja i često ih kriju „kao guja noge“. Slično je nekada u nekim sredinama ili u nekim razdobljima s pripadnicima određenih spolnih, vjerskih, rasnih, nacionalnih ili političkih skupina.

Posebna priča su skupine ljudi koji moraju kriti svoje osjećaje jer su im ponašanja takva da ugrožavaju druge. To su razni kriminalci, lopovi, pedofili, prevaranti svih kategorija koji će po svoj prilici uvijek „imati problema“ s pokazivanjem svojih osjećaja.

Kada pogledamo unazad, čini se da je u svijetu s vremenom ipak sve manje ljudi i manje osjećaja koji se kriju. To je vrlo spor proces, ali ipak i znak da se nešto mijenja na bolje. Što manje moramo kriti osjećaje, to više imamo slobode. Sredine u kojima se manje krijemo su demokratskije. Naravno, tu ne mislim na slobode onih koje sam spomenuo u kategoriji koja će uvijek „imati problema“ s pokazivanjem osjećaja. I ne treba ni ubuduće očekivati neko veliko ubrzanje ovog procesa, a čini se da se nikada i neće dovesti do kraja. Možda tako i treba biti?