Dobrota je pobijedila zlo

Zarobljenik Boro - Grebnice

Rat je pun događaja koji se pamte cijelog života. Uglavnom su to vremena u kojima, kako kažu, zli ljudi postaju još gori, a dobri još bolji. Ovo je priča o dobroti koju sam čuo iz prve ruke.

Ispričao mi ju je Marko Božanović, sudionik događaja, a ja ću vam je ispričati baš onako kako sam je čuo.

U to vrijeme rata o kom govori, on je bio zapovjednik hrvatskih oružanih snaga u Domaljevcu. Jednog dana njegovi vojnici su doveli neke zarobljenike. Marko se iznenadio kad je među njima vidio i Boru, njegovog prijeratnog kolegu, radnika kome je bio direktor. Boro mu je ispričao kako se našao tu – bio je zamjenik komandira jedne srpske jedinice, i tog jutra su pošli na smjenu. Komandir nije došao, i odjednom su njemu rekli da on vodi ljude. Bila je magla, nije se vidjelo kuda idu, a nije dobro znao put, i tako su zalutali i došli pravo u ruke neprijateljske vojske.

Jeste li zlostavljani?“, pitao je Marko.

Pa…“, vajkao se Boro.

E, toga više neće biti, sad ste na sigurnom. Znaš, teško je sve te ljude na crti držati pod kontrolom, obuzdavati ih, ima ih isfrustriranih. Ali ovdje će biti sve u redu, ne brini se.

I dok su oni tako pričali, došao je Mato iz Domaljevca, Borin kolega. Godinama su radili skupa, u istoj firmi. Čuo je da je Boro zarobljen i došao je da se nađe pri ruci prijatelju. Obećao mu je da će se on osobno pobrinuti mu bude sve kako valja, i tako je kasnije i bilo.

Marku se ovim ukazala prilika da dobije od protivničke strane posmrtne ostatke nekoliko Hrvata. Počeo je pripremati plan za razmjenu ovih zarobljenika za mrtvace, kako bi pokojnike sahranili kako treba. Ali to je činio u tajnosti od pretpostavljenih, jer se bojao da oni ne pokvare stvar. Dogovaralo se posredno s drugom stranom, jer nije bilo direktne linije, i na kraju uspjelo se sve dogovoriti.

Karta Grebnice

Mjest razmjene zarobljenika Bore – Grebnice – Bosna i Hercegovina

Razmjena će biti u Grebnicama, na crti razdvajanja i to ovako: sa svake strane će ići po jedan kamion, unazad, i sastavit će se na crti razdvajanja, a onda će iz srpskog kamiona prenijeti leševe u hrvatski, a iz hrvatskog će zarobljenici prijeći u srpski kamion, i vratiti se svako na svoju stranu. Za svaki slučaj, okolo će biti skriveni vojnici s uperenim puškama, i ako nešto pođe naopako, da budu spremni, a jasno je da je tako bilo i s druge strane. Sve je do u detalje bilo utanačeno, i samo je sutra trebalo postupiti po dogovoru.

Ali, iskrsao je neočekivan problem: nitko nije želio voziti kamion, jer je to zaista bilo opasno. Marko se nije usuđivao nikome narediti jer je postojala velika opasnost da sve pođe po zlu, da čovjek pogine, a, kaže, to sebi ne bi mogao oprostiti. „Bilo mi je žao, sve je bilo tako lijepo zamišljeno, uložio sam puno truda u pripremu razmjene, ali morao sam odustati. Već sam mislio da poručim drugoj strani da od razmjene neće biti ništa, kad kod mene sav usplahiren banu Mato“, priča mi Marko.

Mato je čuo da nitko ne želi voziti kamion na razmjenu i došao provjeriti je li to istina. Kad sam mu potvrdio i rekao da upravo namjeravam otkazati razmjenu, rekao je: ‘Stani, ne otkazuj! Ja ću voziti kamion. Ako to ne uradimo sad, morat ćemo predati zarobljenike dalje, a tko zna što im se tad može dogoditi. Da mi moj prijatelj Boro strada, ne znam kako bih to sebi oprostio!?” I zaista, Mato je održao obećanje.

Razmjena je počela na zakazanom mjestu u zakazano vrijeme. Kamioni su išli unazad i sastali se. Malo je potrajalo, i svako je krenuo na svoju stranu. Sve to vrijeme vladao je takav tajac da se čula samo poneka ptičica koja nije razumijevala da je okolo rat. Svaka puška je na obaraču imala nečiji prst i očekivalo se samo da nekome popuste živci, čak i ako ne bude nepredviđenih pokreta. Ipak, sve je išlo po planu, kamion se vraćao i skrenuo iza krivine, na sigurno. Iz njega je iskočio Mato i odahnuo, sretan što je i pomogao prijatelju i što je on ostao živ i čitav.

Ali, sa suprotne strane odjednom iz kamiona iskoči i – Boro! Mato je iskolačio oči i nije sebi mogao doći od čuda: “Stani, otkud ti ovdje!? Zašto nisi prešao u srpski kamion?‘”, pitao je zaprepašteno. Boro je zbunjeno, nesigurno počeo: “Znaš, nešto sam razmišljao kako postoji opasnost da, kad se kamion bude vraćao, počne pucnjava, pa da stradaš…

Pa što?! Hoće li me spasiti to što si i ti u kamionu pa još i ti pogineš?!

Ama, neće, samo onako bi se moglo pomisliti da možda i ja stojim iza toga, da sam čak ja inicirao da se puca, tko zna što bi se sve pričalo…

Znaš šta, Boro? Idi u tri pičke materine! Ja glavu u vreću stavljam zbog tebe, a ti se vraćaš i izigravaš junaka! Što ću sad s tobom?!“, prosto je očajavao Mato.

I Marku su se misli rojile kao pčele u glavi: sad će morati predati zarobljenika u višu komandu, a to je prilika da se sazna da je radio na svoju ruku, da je rizikovao tuđe živote; tu je i opasnost da se njegovom kolegi desi nešto loše. Nije imao nikakvu ideju kako sad postupiti. U međuvremenu je Boro već imao plan: „Znate, ja bih sad, ako mi dozvolite, sam otišao pješke, pa kako bude…

Sam? Pješke? Pa jesi li ti normalan, čovječe, znaš da su okolo ovi naši koji sad nemaju nikakvog rizika da te smaknu? A tko zna što i onima tvojima može pasti na pamet kad vide da te mi puštamo… Ma, ne dolazi u obzir!“, bili su i Mato i Marko kategorični.

Ali, kad su svi još malo porazmislili, pametnijeg rješenja nije bilo. I odluče da bude kako je Boro i tražio. On je krenuo, a sekunde su bile kao minute. Samo da zamakne… Još koji korak… Već su se kajali što su ga pustili na tu vjetrometinu. Što ne potrči, krivudavo, kad je već tako blizu cilja?! Ah! I na kraju, Bore nestade iza kuće. Svi odahnuše. Niko se nije usudio pucati u takvog čovjeka. Dobrota je pobijedila zlo!

Ovu priču sam vam ispričao onako kako sam je čuo. Htio sam još provjeriti neke detalje. Ali onda je umro Marko. Nedugo poslije toga je umro i Mato, a nedavno čujem da je umro i Boro. Aktera nema, ali ostavili su iza sebe ovu divnu priču. Hvala im za to, i neka počivaju u miru!

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
shumadinac
Gost
shumadinac

Dobro opisana ljudska dobrota ali još bolje besmisao rata.

Mak
Gost
Mak

Kakva sine besmisao, pa ko bi sad brao novce od Nacionalnog parka Krka, od Plitvica, to bi sad bila RSK!

Koča Popović
Gost
Koča Popović

Hvala Vama Ivo Kobaš. Neka se vidi da je dobar dio ljudi ostao normalan u ratu. Iako je bilo tesko.

bok123
Gost
bok123

uvijek je toga bilo, ali nitko ne želi o tome pisati, samo priče za stolom

Igor
Gost
Igor

Kad su mogli izmisljati price kako bi sirili mrznju… Hvala vam na prici o ljubavi 🙂

Slagerpjevac
Gost
Slagerpjevac

Neki lik je ostavio genijalan komentar na nekom mainstream portalu kad su teroristi pobili one zarobljene vojnike u Alepu prije koji mjesec i malo je suludo da ga ovako prenosim iz sjećanja ali što je tu je. Tražio sam link ali nisam mogao naći.. mislim da je na tportalu ili negdje..

Uglavnom, on je zapovjednik hrvatske jedinice mupa negdje oko Gline/Petrinje i u akciji izviđanja rano ujutro iza neprijateljskih linija oni u nekoj vikendici zarobe vod srpskih vojnika na spavanju. razoružaju ih i narede im da se vežu, jedan od njih se pravio malo grbav pa je ovog do sebe slabije vezao i ovaj ga bubne kundakom “Veži ga kako bi mene vezo!”.. Osjetio je da mu neki suborci gunđaju da bi ih trebalo pobiti pa je tog lika što je gunđao stavio na stražu tu noć kad su se vraćali.. sve prođe ok i kroz linije laganini ih sprovedu do svog zapovjedništva. njegov zapovjednik ga upita da koji kurac ih je dovodio što ih nije negdje sa strane u nekoj šumi “riješio”, da sad mora ih prijavit crvenom križu i radit papirologiju. On mu odgovori da moraju i oni iz pozadine nekad vidjeti kako izgleda živ četnik ( 🙂 to mi je najbolje). Poslije su ih zamijenili za dva autobusa što civila što zarobljenika iz Gline/Petrinje.. I najvažnije.. kaže da danas kad prođe tim srpskim selima ga zaustave Srbi.. oš pop’t/oš pojes’t.. 🙂

Svaka mu čast i on je to puno bolje napisao..Sve dođe i prođe.. obraz ostaje.

Mak
Gost
Mak

Mile Budak je bio srpski zarobljenik od 1914, pa do 1918, i kad znas sta je kasnije radio i ne bi ti bilo svejedno zarobljavati, pa da ti kasnije svojim “mozgom” pobije dijecu ili unucad!

subaru
Gost
subaru

dobra

čitatelj portala
Gost
čitatelj portala

Rat je zlo. Ljudi su u ratu. Ljudi će uvijek pobijediti zlo, kao što se vidi u ovoj priči. Dobrota je uvijek jača od zla.
Besmislen je rat. Stvari bez smisla propadaju. Ideje bez smisla propadaju. Humanost pobjeđuje i u najtežim situacijama.

Time
Gost
Time

Ovave price humanosti a bilo je mnogo takvih dogadjaja, mnogima ne pasuju.
Oni vise vole traziti ustase, pa makar ih neki partijski drug odglumio.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik