„A onda smo plesali“: Remek djelo ili gay propaganda i zmija Zapada na vratu gruzijskih naroda

Iako slabo pratim filmske festivale, kroz vanjsku politiku mi je za oko zapao gruzijski film “A onda smo plesali” redatelja Levana Akina, koji je, kako prenosi Hina, „oduševio publiku 25. Sarajevo Film Festivala (SFF)“, koji se održao ovog ljeta u glavnom gradu BiH.

„Ovaj film svjetsku je premijeru imao na festivalu u Cannesu gdje je, kao i u Sarajevu, naišao na izvrstan prijem publike, a tematizira uvijek intrigantnu priču odnosa patrijarhalnih zajednica prema osobama LGBT orijentacije, u ovom slučaju u Gruziji“, piše HINA u vrijeme održavanja festivala u Sarajevu.

Kada smo započeli, završimo do kraja osvrt na ovaj film hrvatske novinske agencije.

„Izvanredna estetika dominira filmom u kojemu je radnja smještena u Gruzijski državni plesni ansambl u kojemu se isprepliću sudbine dvojice talentiranih plesača koji su konkurencija jedan drugome, ali i među kojima se rađa emotivna veza koja je fatalna u gruzijskom okruženju. Redatelj Akin pojasnio je kako je poticaj za nastanak filma bila činjenica da je prvi pokušaj organiziranja „Povorke ponosa“ u Gruziji 2013. godine naišao na brutalne reakcije konzervativne sredine uključujući tu hajku Pravoslavne crkve“, prenosi HINA.

„Na Zapadu nam se čini kako je borba za prava LGBT osoba dovršena, no to nikako nije slučaj i tu bitku i dalje valja voditi u brojnim sredinama”, kazao je Akin koji živi u Švedskoj, te istaknuo „kako su ovo problemi ne samo za Gruziju nago i za brojne druge države Europe“.

Gruzija je djelom financirala film, no projekt ne bi bio realiziran bez financijske potpore iz Švedske.

„Film još nije prikazan u Gruziji, a život na platnu će nastaviti u inozemstvu i na festivalima dok su autori odlučili kako će termin prikazivanja “na domaćem terenu” držati u tajnosti kako bi spriječili moguće probleme i opstrukcije“, zaključuje Hrvatska izvještajna novinska agencija.

VIDEO: Trailer – „And Then We Danced“

Irakli Čheidze: Gay propaganda kao zmija Zapada na vratu gruzijskih naroda

Ipak, film Levana Akina “A onda smo plesali” je konačno prikazan i u Gruziji, što je izazvalo veliko zadovoljstvo političke elite i dijametralno oprečne osjećaje kod velike većine stanovništva ove zemlje.

Svako umjetničko djelo može postati predmet žestoke rasprave i polemike, ali ova filmska produkcija nadilazi opseg običnog filma.

„Njegova je svrha, prije svega, izvršiti propagandni utjecaj na umove mladih, razbiti različite tabue koji proizlaze iz tradicionalnog odgoja i kulture gruzijskog društva. Film ima za cilj promijeniti nacionalni mentalitet“, tvrdi gruzijski novinar Irakli Čheidze.

Dirljiva priča o istospolnoj ljubavi dvoje mladića iz Gruzije zanimljiva je po tome što su oni predstavnici područja kulture koje se u sovjetsko vrijeme nazivalo narodnim plesom, a danas je to „nacionalni balet“, što je politički korektnije.

„Gruzijsko društvo je uvijek bilo multinacionalno, multikulturalno i multikonfesionalno. Jedinstvenost Gruzije je da se ova zemlja oduvijek razlikovala poprilično visokom razinom tolerancije i da nikada nije bila podijeljena na homofile i homofobe. Gruzijsko društvo oduvijek je poštivalo pravo bilo koje osobe na slobodu izbora i stoga nije bilo gonjenja homoseksualaca na njenom teritoriju, čak ni u sovjetska vremena, kada je homoseksualnost bila kazneno djelo“, pojašnjava Čheidze.

„Predstavnike netradicionalne seksualne orijentacije se možda nije osobito cijenilo, ali nikada nisu bili podvrgnuti fizičkom nasilju sve dok nisu počeli otvoreno promovirati svoje stavove i regrutirati nove pristalice u svoje redove. U ovom slučaju, aktivna propaganda homoseksualnosti naišla je na najžešći otpor, a korijeni ove pojave leže u karakteristikama nacionalnog mentaliteta“, pojašnjavajući ovo složenu temu nastavlja novinar.

„Kao što znate, nacionalni mentalitet se razvijao kroz stoljeća i tisućljeća i rezultat je vanjskih i unutarnjih čimbenika. Povijesna sudbina gruzijskog naroda, kao i predstavnika drugih nacionalnosti koji su dugo živjeli na gruzijskom teritoriju, postavila je pred njih fizički opstanak kao glavni zadatak. Gruzijci su se borili za pravo na život u neravnopravnoj borbi s brojnim osvajačima. Odatle su se kvalitete hrabrosti razvile na čisto evolucijski način“, kaže Irakli Čheidze.

„Gruzijsko društvo kategorički je odbacilo ideju o izjednačavanju spolova, kada muškarac i žena ne bi smjeli imati razlike. U Gruziji muškarac mora biti jak i odvažan, a žena nježna i ženstvena. Ali da ne griješimo, ove osobine gruzijske žene ne isključuju junaštvo i spremnost na požrtvovnost. Fizički slabija i nježna stvorenja također mogu pokazati čeličnu volju i neustrašivost, čak i pred okrutnim mukama i smrću. Dovoljno je prisjetiti se velikog mučenika Šušanika, kraljice Ketevan i mnogih drugih koji su dobrovoljno izabrali mučeništvo“, kaže Čheidze.

U tom pogledu postoji apsolutno logično objašnjenje izbora ovih filmskih likova. Zašto njih dvojica nisu vodoinstalateri, inženjeri, nisu vinogradari, već plesači. I to plesači koji ne predstavljaju europski klasični balet, već gruzijske nacionalne plesove?

Činjenica je da su sjajni koreografi Iliko Suhišvili i Nino Ramišvili od gruzijskog nacionalnog plesa stvorili sliku mentaliteta gruzijskog naroda, gdje je muškarac vitez i ratnik, koji se klanja ženskoj nježnosti i prema njoj pokazuje duboko poštovanje.

„Stoga, sama činejnica su gay dečki, zaljubljeni jedan u drugog, angažirani u gruzijskom plesu, je pokušaj postupnog, tihog mijenjanja kulturnog koda nacionalnog mentaliteta. Ovo je samo mala karika u ogromnom broju koji čine lanac kojem je svrha promjena duhovne suštine gruzijskog naroda“, piše Irakli Čheidze, koji bi zbog ovog članka u politički korektnoj Europi bio razapet, od „kolega“ novinara, ali prije svega od predstavnika raznoraznih udruga LGBT orijentacije.

Pa, kakav je stav gruzijske političke elite o tom pitanju? Potpuno korumpiran i stavljen u službu Zapada. „Elita“ sebi kao glavnu zadaću postavlja nametanje zapadnjačkog mišljenja u vlastitoj domovini na bilo koji način.

Ovdje će se prepoznati mnogi narodi, uključujući zemlje regije, koji su prošli ili prolaze kroz ovaj proces, koji nikada nije samo i isključivo „izjednačavanje prava osoba netradicionalne seksualne orijentacije“, kako se želi prikazati. Korumpirane političke elite su uvijek glavni promotori novog kulturnog koda.

“Jedinstveni nacionalni pokret” Sakašvilija je bio spreman da nametnuti nove ideje kroz najsramnije oblike nasilja. Tada su zabilježeni bijesni napadi na Gruzijsku pravoslavnu crkvu, koja zbog svojih kanona po pravilu podupire tradicionalne vrijednosti, baš kao i sve druge religije, ali i još mnogo toga. Naime, kao što će se složiti povjesničari, narodima koji su kroz povijest ostajali bez državnosti je crkva gotovo u pravilu bila jedina institucija koja ih je okupljala, sačuvala od asimilacije i često se brinula o njihovim interesima. Uz sve nužne kritike na račun crkve, ovo je činjenica koju nitko ne može poreći. Gruzija je, poput mnogih drugih naroda, prošla ovo gorko iskustvo.

Stoga je stranka “Gruzijski san” iskoristila odbijanje „novih europskih vrijednosti“ kod većine gruzijskog stanovništva i pobijedila na izborima. Ali, ovisnost “Gruzijskog sna” o Zapadu je stranku prirodno prisilila da manevrira između svog vlastitog naroda i zapadnih gospodara, pokušavajući ugoditi jednom i drugom „taboru“. Međutim, to svakog dana postaje sve teža zadaća.

Kolektivni Zapad gruzijskim vlastima ne ostavlja slobodu manevara i alternative. Gruzijska elita, koja vodi zemlju u smjeru Zapada, mora je transformirati u pravom smjeru. Ali se narod s tim ne slaže.

Stoga se ne treba čuditi brojnim prosvjedima i pokušajima da se spriječi prikazivanje filma u kinima. Ali to ne rade slijepi fanatici, niti ljudi čije akcije imaju svoju cijenu po satu, već najobičniji građani zemlje koji vjeruju da ih se zlostavlja u njihovoj vlastitoj domovini. Prosvjeduju oni koji vide da se eksperimentira s gruzijskim narodom i da je budućnost Gruzijaca u ozbiljnoj opasnosti.

Netko će reći: „Ali to je samo film o ljubavi dvojice muškaraca“. Međutim, Irakli Čheidze pokušava objasniti da to nije „običan film“ u kojem se vole, na primjer, dva građevinska radnika, već dvojica koja plešu narodni ples, koji je u suštini prikaz mentaliteta, tradicije, čak i povijesti gruzijskog naroda. To bitno mijenja na stvari, kao da na filmskom platnu stvorite gay verziju Wagnerove tetralogije „Prsten Nibelunga“.

„Danas mediji proteste pokušavaju pripisati aktivnostima biznismena Levana Vasadzea i predstavnika Gruzijskog marša. Ali svima bi trebalo biti jasno da izravna propaganda netradicionalne seksualne orijentacije, što je suština filma, ne može ne izazvati reakciju“, kaže Čheidze.

S druge strane, prikazivanje takvih „umjetničkih djela“ regrutira u redove „Gruzijskog marša“ i ekstremiste koji nisu zadovoljni s razinom ekstremizma njihovih vlastitih organizacija.

Gruzijski plesovi nacionalni su simbol zemlje, oni su utjelovljenje njene duhovnosti, a film „A tada smo plesali“ upravo cilja na uništavanje te duhovnosti. Napokon, ovdje je glavno samo da se pleše, a sve ono što je bilo prije njih više nije važno. Filmu je osigurana i podrška sa Zapada. Već je nagrađivan na filmskim festivalima u Sarajevu, Valladolidu, Odesi, Minsku, a Švedsku je film na gruzijskom jeziku predstavljao na dodjeli Oscara.

VIDEO: Jedan od narodnih plesova Gruzije

Treba napomenuti da i u susjednoj Armeniji, gdje se nedavno dogodila “Baršunasta revolucija”, nova vlada pažljivo propagira autore filma o transrodnoj dizačici tegova Melini Daluzijan, koji se priprema za projekciju. Je li to slučajnost?

Vjerojatno nije, osim što je bolje da se s ovom temom nije ekperimentiralo u Armeniji, zemlji koja je još uvijek u ratu i gdje su narodni plesovi usko povezani s obranom domovine.

VIDEO: Armenski narodni ples

„Na zapadu se gay propaganda dugo, neupadljivo i vješto uvlačila u podsvijest ljudi i nametala se ideja o nekakvoj netradicionalnoj veličini. To posebno dolazi do izražaja u djelima o Spartancima, Aleksandru Velikom, Čajkovskom i mnogim drugima. Manjine neprimjetno iz navodno potlačenih postaju privilegirana klasu. Nema sumnje da je film u režiji Levana Akina tek prva lasta ovog „proljeća“. Neminovno će uslijediti slična djela u svim sferama umjetnosti. Da, danas određeni dio gruzijskog stanovništva teži Europi. Ali je li to ono čemu težimo?! Do čega je Europa dovela Gruziju i treba li Gruziji takva Europa?“, ovim pitanjem svoj članak zaključuje Irakli Čheidze.

EADaily