Evo, imamo gosta!

Biciklo baloni djete

Mislim da sam tada bio treći razred osnovne škole kad je u naš razred neočekivano ušao mladi učitelj Milan, koji je tek nedavno počeo raditi i učio je prvi razred.

On je došao zamoliti moga učitelja Paju da mu preporuči učenika koji bi bio u stanju obaviti jedan njemu važan posao. Na svoje učenike se nije mogao osloniti jer su oni bili još premali. Rekao je da mu treba pametan učenik, odgovoran, da zna voziti bicikl, koji je u stanju razumjeti ono što će mu on objasniti i uraditi baš onako kako se od njega traži. Moj učitelj se nije dugo dvoumio – odmah je pokazao rukom na mene.

Učitelj Mian mi je tada objasnio da bih trebao biciklom otići u njegovo selo Crkvinu, a ono je bilo udaljeno desetak kilometara, i odatle mu nešto donijeti što mu je odmah trebalo, a on nije mogao napustiti nastavu. Naravno, ja nikada nisam bio tamo, nisam znao kako doći do njegove kuće. Zato mi je on sve objasnio i čak nacrtao na papiru put, a na mjestu kuće nacrtao kružić i napisao: „Tu.“ Posebno mi je skrenuo pažnju na to kako trebam oprezno prijeći željezničku prugu i oprezno voziti, mada je tada bilo vrlo malo prometa, a put nije bio asfaltiran, bio je pun rupa i kad bi naišlo poneko vozilo išlo je ne baš mnogo brže od mene, tako da to i nije bila neka opasnost po bilo koga ko bi se našao na putu.

Uglavnom, ja sam prema učiteljevim uputstvima i prema karti koju mi je nacrtao uskoro našao njegovu kuću. Prepoznao sam je po učiteljevom opisu i mjestu gdje se nalazila. Ušao sam u dvorište, tu je bio jedan čovjek, a kasnije sam saznao da je to Savo, brat učitelja Milana. Lijepo sam ga pozdravio i pitao je li to kuća učitelja Milana, a on mi je potvrdno odgovorio. Onda sam mu rekao da sam ja njegov učenik i da me učitelj poslao da mu nešto donesem, a šta, to piše u pismu koje sam pokazao.

„E, pa dobro nam došao kad si Milanov učenik! Hajde ti malo sjedi u kuću dok ja spremim što treba!“, reče raspoloženo Savo zagrlivši me i povevši u pravcu kuće, a onda glasno zovnu suprugu, koja se pojavi iz kuće i reče joj: „Evo, imamo gosta!“ „Hm? Gosta?“, na brzinu sam pomislio. „Ko li im je to došao u goste baš sada, kad sam i ja tu?“, pitao sam se, u prvi mah ne shvaćajući da misli na mene. Ja još nikada nisam bio sam nekome odraslom gost, išao sam u goste tek kao „priljepak“ uz starije i oni su bili važni, a ja sam se tu našao tek onako, usputno. Ali Savo odmah otkloni sve moje dileme: „Ovaj naš gost je Milanov učenik. Trebam Milanu po njemu nešto poslati, a dok ja to pripremim, ti ga počasti kako dolikuje.“

Domaćica je imala širok osmijeh i činilo mi se da mi se raduje kao starom, dobrom znancu, nekome ko joj je najdraži rod. Odmah je požurila da mi postavi stolicu, što mi je također bilo neobično, kao da sam ti ja ko zna kako važna osoba. Uz to me upita jesam li gladan, želim li nešto posebno pojesti, a meni je to sve bilo neobično, možda malo i ugodno, ali više neugodno jer se nikada nisam nalazio u takvoj situaciji, da oko mene maloga tako veliki i ozbiljni ljudi igraju kao da sam im ravan, ili čak iznad njih. Naravno, rekao sam da nisam ni gladan ni žedan, ali svejedno sam dobio punu staklenu zdjelicu nekog slatka, izuzetno ukusnoga, i čašu vode da se osvježavam uz slatko. To sam uslast pojeo i usputno odgovarao na pitanja ljubazne domaćice.

Uskoro sam krenuo nazad, a Savo i njegova supruga su me ispratili do na put, hvaleći me kako sam dobar i pametan, ali i pored toga ponavljajući kako trebam biti oprezan i na što sve paziti u povratku. Stigao sam nazad u školu relativno brzo, a učitelj, kad je vidio da sam sve uradio kako je tražio, da sam se brzo i sretno vratio, također me pohvalio i rekao da sam to uradio kao kakav odrasli čovjek, a od takve pohvale ja bolju u to vrijeme nisam mogao zamisliti. Jedva sam čekao da dođem kući da se i kod kuće pohvalim kako sam uspješan dan imao. Po očevom smiješku sam odmah shvatio da on odobrava ono što sam i kako sam učinio, a onda je sve to i rekao, a ja sam bio presretan.

Ne znam koliko sam se puta sjetio ovog događaja iz djetinjstva, i čini se da je on ostavio traga u mom životu mnogo više nego što sam nekada mogao i pomisliti da će ostaviti. Kad se sada upitam zbog čega je to tako, čini mi se da je, u nekom bitnom trenutku, ovaj doživljaj potakao u meni samopouzdanje, da mi je bio vjetar u leđa i da sam od tada bio sigurniji u sebe. Ne znam je li moj učitelj imao na umu i namjeru da mi pruži priliku da se dokažem, da se uvjerim da mogu nešto učiniti što nikada do tada nisam ili je to bila samo potreba da mu donesem to što sam donio, ali znam da mi je, dajući mi taj zadatak, pomogao da se kasnije lakše i slobodnije krećem životnim stazama. Hvala mu za to.

Eto, tako možda i mi, nekada svjesno, a nekada i ne, nekome djetetu učinimo veliku pomoć ili veliku smetnju na njegovom putu. Nama se ta gesta čini potpuno nevažnom, možda je se i ne sjećamo, a nekome je cijeloga života u mislima.

Ako vam se članak svidio, podijelite ga ->

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Lucija
Gost
Lucija

Nekad su se ljudi doživljavali kao zajednicu.
I svi su brinuli za druge, naročito za djecu. I odgoj djece. I bakice u tramvaju znale bi disciplinirati nestašne…
Sada…svi gledaju svoja posla.
Jučer, čovjek ležao na cesti, svi prolaze pored njega…

Tincek
Gost
Tincek

Jedini razlog zasto jos uvijek posjetim ovu stranicu je veliki gospodin Ivo! Hvala sto nam pomazete da budemo bolji

Stock
Gost
Stock

Sartr je, u svojoj teoriji esencijalizma, to objasnio otprilike ovako…
Djecija dusa je kao neispisani list papira.
Sta ce se napisati vremenom na tom papiru odlucujemo mi…odrasli.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik