Sjećanje na staru krušku

Kruska plod voce

Prebirući po svojim sjećanjima, često se sjetim nekih ljudi, događaja, ali i mjesta gdje se nešto dogodilo. Sjetim se i drveća koje je nestalo. Tako se često sjetim i svoje stare kruške.

Neobična je ta kruška bila. Njeno stablo je imalo dva stupa, jedan je bio deblji i jači i išao je okomito u vis, a drugi je bio nešto tanji i išao je ukoso. Jedan i drugi  stup su davali različite plodove koji su sazrijevali u različito vrijeme, ali obje sorte su bile vrlo ukusne. Kruška je bila ogromna, no na nju se nije bilo teško popeti  zbog zgodnog rasporeda grana po stablu. Mnogo sam vremena proveo na njoj jedući zrele kruške i sjedeći u hladovini njene krošnje. Rađala je obilno svake godine. Jednom sam čak zaspao na njenoj debeloj, grbavoj grani, a kad sam se probudio, shvatio sam da mi je noga toliko utrnula da je ne osjećam, pa sam se prepao da ću zbog toga pasti. Oprezno i polako sam se pomjerio tako da mi se osjećaj u nogu vrati, a tek potom sišao s kruške.

Ne znam koliko je bila stara ova voćka, jer od kad je znam, čini mi se da je bila tolika kolika je bila i kad sam je posljednji put vidio, nakon gotovo četrdeset godina. Ko bi znao šta je ona sve pamtila, šta je doživjela i vidjela u svom dugom životu? Ja znam samo neke njene doživljaje. Recimo, znam kako je u njenoj krošnji osvanula naša kapija. Tada je bio običaj da momci određenog dana u godini noću skinu kapiju s dvorišne ograde kuće u kojoj ima djevojka koja im se dopada i da kapiju negdje sakriju, ali tako da je domaćin ipak nađe i vrati na njeno mjesto. Kako je moja starija sestra tada bila djevojka, naša kapija je završila na mojoj omiljenoj voćki. Otac ju je ujutro tražio na uobičajenim mjestima, po okolnim kanalima i međama, i tek kad se dobro namučio, vidio je kapiju u krošnji kruške.

„Kako li je samo tamo podigoše!?“, negodovao je više za sebe, a onda se dao na skidanje kapije. Morao je uzeti konopac pa je vezati i polagano spuštati da se ne raspadne pri padu. Ne znam šta je o tome mislila stara kruška. Je li i ona, kao otac, bila ljuta na momke koji su podigli kapiju tamo gdje joj nije bilo mjesto i možda pri tom ozlijedili neku granu? Je li uživala u promatranju moga oca kako se muči skidajući kapiju? Ili je, ko zna, kruška tako stara bila suviše patrijarhalno odgojena pa se čudila mome ocu što negoduje, umjesto da je zadovoljan što su momci zainteresirani za njegovu kćerku, jer to je dobar znak da neće ostati neudana? Teško je znati odgovor na ova pitanja, jer je kruška samo jedva čujno  šuškala svojim lišćem, tako da je nemoguće bilo odgonetnuti značenje tog šuštanja.

Teško je naći voćku koja zna toliko đačkih tajni koliko je znala moja stara kruška. „Kako, otkud ona može znati đačke tajne, kad je cijeli život provela iza naše štale?“, možda će se pitati neko. E, stvar je u tome što u to vrijeme, odmah poslije Drugog svjetskog rata, u mom selu nije bilo škole, a djece školskog uzrasta je bilo mnogo. Dok su djeca čekala da se škola izgradi, za vrijeme toplijih dana išli su „u školu“ pod moju staru krušku! Umjesto klupa, sjedali bi na balvane koji su bili tu namješteni u hladovini kruške. Ja tada još nisam bio ni rođen i ne znam detalje. Ne znam je li kruška svojim plodovima i hranila učenike, je li im svojim beharom i mirisom uljepšavala dane? Ne znam ni kako je podnosila kad je učitelj tukao đake, a kažu da je to često činio, ali vjerujem da je to za krušku bio najljepši dio njenog života. Zar može biti nešto ljepše nego družiti se s djecom?

Ne pamtim ni zadnje dane meni drage stare kruške. Hrabro je poginula u ratu devedesetih godina. Našla se baš pored rova koji je dijelio dvije zaraćene strane. Stradala je i ona i mladi voćnjak u njenoj blizini. Meci i geleri su svaku voćku ne samo pogodili, nego i presjekli oko pola metra iznad zemlje. Jedino je stara, debela kruška ostala uspravna, ali puna metala. Osušila se od bezbroj rana. Nismo je mogli ni izrezati jer se lanac motorne pile stalno zabijao u gelere.

Ne znam ni je li svojim tijelom spasila poneki ljudski život, ali i bez toga znam da je ova kruška zaslužila da je se sjećam. Zaslužila je spomenik, ako ne mramorni na mjestu gdje je živjela, a ono bar jedan tekst od mene, možda i posljednjeg živog stvora koji je pamti.

Ako vam se članak svidio, podijelite ga ->

8
Ostavite komentar

avatar
10000
5 Grupirani komentari
3 Odgovori unutar grupe
0 Pratitelji
 
Komentar koji izaziva reakcije
Najaktivniji komentar
6 Komentatori
tihoblVasilisaPremudraCrni žutokljunactihoblFATIH Zadnji aktivni komentator
  Pretplati se  
najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
VasilisaPremudra
Member
VasilisaPremudra

#Zaslužila je spomenik, ako ne mramorni na mjestu gdje je živjela, a ono bar jedan tekst od mene, možda i posljednjeg živog stvora koji je pamti.

Prekrasna topla ljudska gesta.
Ipak… najprikladnije bi bilo zasaditi novu krusku…

tihobl
Gost
tihobl

Nova sadnica bi bila jedini adekvatan spomenik.

tihobl
Gost
tihobl

Zanimljivije bi bilo da smo culi kako je pisac skidao kapije po selu kad je porastao nego o kruski iz djetinjstva, jer svako ima svoju krusku iz djetinstva. Ai i ovim internet geracijama bi bilo zanimljivo cuti kako su se neke stvari rjesavale dok nije bilo FB.

VasilisaPremudra
Member
VasilisaPremudra

#jer svako ima svoju krusku iz djetinstva.

Ili orah. A na orahu ljuljacku…

Crni žutokljunac
Gost
Crni žutokljunac

Ja uspio nabavit stare sorte jabuka I kruški najesen.Posebno me veseli tamno crvena,sa crvenkastim,sočnim mesom,tzv. lubeničarka.Tih je jabuka bilo u mojem djetinjstvu,a sad ih više ne viđam.Rastu,a ja se nadam da ću opet probat taj okus iz djetinjstva.

Ivo
Gost
Ivo

Sjećam se, onako kroz maglu, da je i soa imao krušku u svom dvorištu. Bilo bi lijepo da napiše par stranica o tome.

FATIH
Gost
FATIH

EHH TE STARE SORTE……JERBASME,TAKISE,KOLACUSE,CUPEKLIJE,OSKORUSE,KAJZERICE……….

VasilisaPremudra
Member
VasilisaPremudra

…i najsitnije a najsladje – petrovace…

POVEZANE VIJESTI

Izbornik