Neko voli glasnu muziku, neko tihu; neko poj ptica ili šuštanje lišća, neko zvuke kiše koja udara u prozorska stakla, a neko – tišinu.
Kad se duže vremena boravi u bučnoj sredini, u gradskoj vrevi, tvorničkoj buci ili bilo gdje, gdje je bučno, dinamično, onda se poželi naći u sredini koja je mirna i tiha. Tada se čovjek odjednom osjeti tako spokojno i opušteno da se naspava kako odavno nije; da pogleda u nebo i noću i danju, što odavno nije učinio, i da se obraduje sitnicama iz prirode, poput leptira i zrikavaca, što također odavno nije učinio.
Ja takav mir nalazim kad sam na odmoru u svojim rodnim Grebnicama ili na Krku, jer tamo je životna sredina mnogo drukčija nego ova u Apeldoornu u Nizozemskoj. Na nebu je znatno više zvijezda, pogotovo onih sitnijih. Nije to stvarno tako, ali ih se više vidi zbog manje zagađenog zraka i zato tu nebo izgleda bogatije, raskošnije. Ljepše. Zrak je pun mirisa poljskih trava, čist, i pravi je užitak disati u takvom okruženju. Noći su čarobne! Samo se razliježe neumorna pjesma zrikavaca, kreket žaba, nekada oglašavanje fazana ili raznih drugih ptica i životinja koje uživaju u slobodi kretanja i u izobilju hrane. Nekoliko puta sam u dvorištu, uglavnom ujutro rano, viđao srne koje su se ponašale kao da su pred svojom kućom. A i ja sam se tako ponašao, pa bih se tada skrio, da im ne smetam.
Lijepi su svi ti zvuci i slike iz prirode. Kao stvorene za pravi odmor. Ali nekada je još ljepša potpuna tišina, ona koja „para uši“, kad baš nema nikakvog zvuka, niotkuda, i kad se čovjeku čini kako „čuje“ tišinu. Ako je dan pa se u takvoj tišini pogleda u nebo, onda se osjećaj beskrajnog mora tišine još povećava, ide u beskraj. Osjećate se kao da ste potpuno sami na cijelom svijetu i da vam ta samoća godi, da vas niko ne ugrožava, da nikome ne smetate niti ko vama smeta. Samoća koja odmara. A ako u nebo gledate noću, onda i tišina dobije neku novu, noćnu boju, i njena beskonačnost postaje još veća.
I tako, nakon nekog vremena ispunjenog naizmjeničnim redovima ugodnih zvukova i slika iz prirode i opuštajuće tišine, i gradska se buka lakše podnosi. I bolje se shvati vrijednost prirode.
Tišina je nužna za komunikaciju. Kao i razmak između riječi. Upravo u tom razmaku, u toj tišini iza izgovorene riječi je moguće razumijevanje.
Mnogi nisu sposobni suočiti se s tišinom, otamo im prijeti najveća zvijer i najveći strah koji može postojati. Tišina ima moć natjerati čovjeka na suočavanje sa samim sobom.
Odavno se ogledalo nije smiješkom obratilo meni, kaže Bare. Onaj u ogledalu nisi ti jer nisi izvan, vani, osim za druge.
Ljudi su skloni raznim ovisnostima. Jedna od najvećih ovisnosti je ona o buci. Nema li buke, slijedi nervoza, što-sa-sobom, ‘nešto nedostaje’ osjećaj. Pa se pali TV, mobitel, radio, laptop, nek’ nešto svira. Odvratiti pozornost od samog sebe je glavna zadaća buke. Istina, kad bismo bili usmjereni samo na sebe same, onda bismo bili disfunkcionalni, pogodniji za pustinjaštvo, nego za društvenu interakciju. Valjalo bi naći mjeru. Kao u razmaku između riječi, zastati puno češće nego li zastajemo.
U tišini se nalaze svi zvukovi koji postoje i koji bi uopće mogli postojati. Nemaju se otkud stvoriti nego iz nje. Tamo je glazba, tamo su tonovi.
Čovjek može biti posrednik, kroz vlastitu osobnost provući te tonove kao akorde, melodije (Sound of silence – Simon & Garfunkel).
Na koncertima nikad ne stojim daleko od bine. Volim moć basa, bubnjeva, hard rock distorziju, ali u autu nikad ne palim radio.
Na tišinu se rijetko kad naiđe u prirodi. Možemo naići na mjesta do kojih ne dopire civilizacijska buka, ali bit će tu zvukova ptica, šuma krošnji potaknutih vjetrom,. Do tišine možemo doći namjerom, bilo kad, bilo gdje, isključiti vanjski svijet, biti sami sa sobom, biti razmak između riječi, biti u prilici razumjeti sebe i svijet oko sebe.
(sad mogu staviti na najjače AC/DC i Whole Lotta Rosie)
Meni punac jednom reče:” kod tebe ko u kući duhova”..jer nema televizora. Onda je donio mali tv, da može gledati kada dođe u posjetu…. Blago onome ko može slušati tišinu.
Moj bi djed na ovaj govor o tišini rekao, zenovski ..”da”.
Ako nisi ovisan o stresu. Onda odeš na godišnji i nakon 3 sata besposličarenja, samo što ti se ruke ne tresu… Onda u 2 dana napraviš pješice 25 kilometara, obiđeš sve trgovine bez obzira što ništa ne želiš kupiti, posjetiš sve znamenitosti koje google maps pokaže, čitanje knjige koju si ponio sa sobom postaje izazov veći od gradnje piramida, sjedenje na balkonu se pretvara u čišćenje balkona…
Uh kako bih zelio cuti tisinu, kao nekada, koju ujutro tek pjevac nakratko prekine, ali sto je veca tisina to mi vise pisti i zvoni u usima i prestane tek kada buka nadjaca.
Muzika je bre na 😂 Istoku a kod nas na Zapadu je Glazba eto tu je velika razlika među nama. I stavite si za muzikanta lika harmonikaša Radomira i Miloša sa frulom te da ako je je glazbenikona može gitara mandolina i tamburica. Eto to bi bile razlike jer bratstvo und jedinstvo je kaput radi srba.
@Crno
Iskreno se nadam da si samo primitivno sarkastičan. Ne vrijedi na ovakav komentar ni odgovarati, ali se još nažost nisam izliječio od alergije na primitivizam. Samo ću ti postaviti pitanje – Kako se zvala glazba (ili glaszba prema originalu) prije nego je Bogoslav Šulek izmislio tu riječ? Da li je išta zvučalo ili je bila samo tišina?