Uzviti i spustiti

Muža krave

Malo je onih čitatelja koji će po ovom naslovu pogoditi o čemu će biti pisano u tekstu koji slijedi. Neće mnogo pomoći ni kada kažem da će se govoriti o riječima.

Spomenute riječi su mi pale na um dok sam pisao prethodni tekst o teljenju krava. Pomislio sam kako se, upravo zbog smanjenja broja krava u našim krajevima i smanjenja broja ljudi koji su u kontaktu s ovim korisnim domaćim životinjama, smanjuje i broj ljudi koji poznaje neke riječi vezane za ovu branšu. Nekada je pola domaćinstava u selu imalo krave, negdje i više, a danas i u nekoliko susjednih sela nema, ili gotovo da nema ni jedne.

A riječi koje spominjem u naslovu vezane su za mužu krava. Oni koji su nekada muzli, znaju da je za taj posao potrebno savladati posebnu tehniku istiskivanja mlijeka odgovarajućim stiskanjem šake. Oni koji to ne umiju ili neće uspjeti pomusti kravu, ili će to trajati mnogo duže nego što je potrebno. Nekada je nepravilno stiskanje bolno za kravu pa se ona opire muži i tada – uzvije. To znači da učini takve pokrete da mlijeko ne spušta sasvim dolje, u sise, i da vam je uzaludno pokušavati iz njih iscijediti mlijeko ako ga tamo nema. I one krave koje muzu vješte ruke i koje normalno ne uzvijaju, to čine kad se otele, jer čuvaju mlijeko za svoje mladunče. Zato se u periodu dojenja do mlijeka može doći uglavnom muzući kravu istovremeno dok tele sisa. Jer tada krava – spusti mlijeko. I to je značenje riječi iz naslova.

Ali, kako je to inače slučaj s riječima, one imaju gore opisano značenje u mom kraju. Moguće je da se u nekim mjestima za iste pojave koriste druge, potpuno drukčije riječi koje mi, iz mog zavičaja, ne bismo razumjeli. Moguće je i da je mnogo više takvih riječi nego što pretpostavljamo, a možda su neke od njih već nestale, odumrle. Moguće je da će vremenom sve koje su vezane za ručnu mužnju odumrijeti, ali takva je sudbina riječi. Neke, koje su sada najfrekventnije, mogu za nekoliko godina biti potisnute i zaboravljene, a neke koje i ne postoje, postati najfrekventnije. Evo, dok ovo pišem, upravo svjedočimo ulasku u opticaj sintagme „crni petak“, riječi koje stječu novo značenje i kod nas. Neki će im od nas možda poželjeti dobrodošlicu, ali neki i brz odlazak…

I ljudi nestaju, pa zašto ne bi i riječi? Samo, ljudsko nestajanje je lakše predvidjeti. Gotovo smo sigurni da niko od današnjih staraca neće doživjeti dvije stotine godina, a za riječi je mnogo teže prognozirati dužinu njihovog životnog vijeka.

Ako vam se članak svidio, podijelite ga ->

avatar
10000
2 Grupirani komentari
0 Odgovori unutar grupe
0 Pratitelji
 
Komentar koji izaziva reakcije
Najaktivniji komentar
2 Komentatori
Son of AlerikRolling Bluesman Zadnji aktivni komentator
  Pretplati se  
najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Son of Alerik
Gost
Son of Alerik

U riječima su otisci naših života. Svaka sila za vremena, ali i svaka riječ u svojem vremenu. Bez prostor-vrijeme konteksta neke riječi uopće nije moguće dešifrirati. Jezik je poput rijeke koja teče. Pripada živima. Živi u govornicima, živi u pisanom obliku. Kao što ponekad nevrijeme odlomi kakvu granu, iščupa stablo i nanese u rijeku, tako i u jezik upadnu riječi odnekud, neko vrijeme ih rijeka nosi i na kraju završe na kakvom utoku, rukavcu, istrule, nestanu.
Nevrijednih pomodarskih riječi nam nije žao, ali Vrijeme, taj nepodmitljivi sudac i krojač sudbina ne prašta, odnosi sa sobom i one riječi do kojih nam je stalo, koje vrijede. Da, vrijede nama. Drugima nisu vrijedile ni prije. Nisu ih poznavali.
Za mnoge je prošlost samo vrijeme. Za mene je prošlost i vrijeme i prostor. Siguran sam da je sve tamo, živo, postojeće. Samo treba vratiti unatrag planetu, rekao bi pjesnik.
Kao što se čičak uhvati za odjeću, i za vrijeme se zakače riječi. Jezik se sije, klija, rađaju se nove riječi. Neke se osuše, usahnu jer nije bilo kiša. Neke su jedre, sjaje se, ohole se na Suncu.
Mi smo nomadi. U stalnim seobama. Možemo cijeli život provesti na jednom mjestu, a opet biti u seobama. Selimo se iz vremena, doba. Kao i u seobama s prostora, i u seobama iz vremena događa nam se da neke stvari ostavimo na mjestu s kojeg odlazimo. Izgubimo ih.
Vratiti se ne možemo. Tek u sjećanju, u nama možemo oživjeti nakratko vrijeme i prostor, a u njima sve ono što ostade tamo.
Tamo ostadoše i djelići nas. Možda ih ostavismo namjerno, samo zato kako bismo se mogli sjećati. Prepoznati kroz te ostavljene djeliće sebe, naše holograme svoj život.
Bez ostavljenog u prošlosti, ne bismo se znali vratiti Tamo. Ne bismo znali da smo živjeli. Kako bismo to dokazali da nije riječi, onih koje sklepasmo Tamo i Tada? Da ne ostavismo djeliće nas?
A da ostanemo?
Ne možemo ostati. Ne možemo ostati mladi zauvijek. Ne odemo li s prostora, otići ćemo iz vremena.
Takva je sudbina čovjeka..

Rolling Bluesman
Gost
Rolling Bluesman

Rodio mi se glagol “uzvijati”, sutra ce mi umrijeti. Sta mogu kad sam neznalica.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik