Krv na zidovima Sarajeva i Gaze – Palestinska glumica otkriva zašto Izraelu prolazi sve što radi njenom narodu

Yasmine Al Massri u Sarajevu ne mora glumiti. Libansko-palestinska glumica, koju svijet poznaje po seriji Quantico i filmu Caramel, stigla je na Sarajevo Film Festival s ekipom historijske drame Palestine 36 rediteljice Annemarie Jacir. Njen dolazak nije bio samo festivalska promocija filma, već i susret s gradom čije zidove i ljude prepoznaje kao ogledalo vlastitih rana. U razgovoru za Klix.ba Al Massri je otvorila priču o porodičnoj izbjegličkoj historiji, sistematskom uništavanju palestinskog naroda i genocidu u Gazi.

Priča ove žene počinje mnogo prije njenog rođenja, u trenutku kada je njen djed preživio Nakbu 1948. godine i pobjegao u Liban. Ono što mnogi ne razumiju jeste da palestinske izbjeglice u Libanu nikada ne mogu dobiti državljanstvo, bez obzira na to što su tamo rođeni. Al Massri objašnjava da je libanska država oduvijek bila opterećena demografskom neravnotežom i strahom od promjene strukture stanovništva. Njen djed je cijeli život vjerovao da će se porodica vratiti u Palestinu, ali to se nije dogodilo. Umjesto toga, njen otac je rođen kao izbjeglica, a zatim i ona sama. Ta činjenica nije samo dio njene biografije, već i teret koji nosi cijeli život i koji je tjera da priča priču koju danas, kako kaže, niko ne želi čuti.

Kada je dobila ulogu novinarke Khuloud u filmu Palestine 36, Al Massri je prvi put dublje shvatila kakve su žene činile palestinsko društvo tridesetih godina prošlog vijeka. Khuloud je bila obrazovana, sofisticirana, studirala je na Oxfordu i nije se bojala suprotstaviti britanskim gostima u vlastitoj kući. Kroz tu ulogu glumica je prepoznala lozu jakih žena iz koje i sama potiče, žena koje su se borile za slobodu kroz civilna društva i svakodnevni otpor kolonijalnoj vlasti. U to vrijeme Britanci nisu bili samo okupatori, već i komšije s kojima se dijelio život u Jerusalemu, što je borbu činilo još složenijom. Al Massri ističe da su mnogi Palestinci vjerovali u mogućnost mira kroz suživot, ali ih je historija demantovala.

Film Palestine 36 otkrio joj je nešto mnogo dublje od pukog historijskog konteksta. Shvatila je da iza patnje njenog naroda stoji sistem, pomno proučena i strateški planirana mašinerija ugnjetavanja, torture, razdvajanja i podjela.

To nije počelo jučer, niti slučajno, već je riječ o naslijeđu koje se proteže decenijama unazad. Kada čovjek to spozna, kaže, više ne može sjediti skrštenih ruku. Ona je svoj put pronašla u pričanju priča, u glumi i razgovorima koji ruše tišinu. To je njen oblik otpora, način da odgovori na nasilje koje je postalo toliko normalizovano da svijet više ne primjećuje njegovu suštinu.

Produkcija filma bila je suočena s vlastitim izazovima nakon eskalacije sukoba u oktobru 2023. godine. Snimanje je trebalo početi u Betlehemu, a Al Massri se čak odrekla svog stana u Los Angelesu kako bi bila spremna za put. Onda je došao 7. oktobar, pa 8. oktobar, i sve se promijenilo. Danas, skoro 1000 dana kasnije, genocid u Gazi i dalje traje, a ona sjedi i gleda kako se njen narod gasi pred očima svijeta. Bez obzira na lične gubitke i nelagodu što je ostala bez doma u Los Angelesu, naglašava da se ne može žaliti kada uporedi svoju situaciju s onim što narod u Gazi proživljava svakodnevno.

Kada govori o tome kako se osjeća kao Palestinka dok njen narod prolazi kroz genocid, njene riječi imaju težinu koja se ne može ignorisati. Kaže da palestinski narod nije u mogućnosti da sahrani svoje mrtve, da organizuje dženazu ili da žali na način na koji to rade drugi ljudi. Čekaju da dobiju tijela, da pokopaju svoje najmilije, i u tom čekanju nema prostora za obradu tuge. Ne postoji dovoljno terapije za ono što se dešava, a djeca u Gazi koja preživljavaju genocid imaju amputacije u brojkama koje svijet nikada prije nije vidio. Al Massri ne može ni izgovoriti novi psihološki termin koji je stvoren da opiše tu razinu stradanja, toliko je bolno i neshvatljivo.

Usprkos svemu, Sarajevo joj je pružilo nešto što rijetko gdje nalazi. Osjećaj da ne mora glumiti, da ne mora lagati o svojim osjećajima, da ne mora skrivati bol iza pristojnog osmijeha. Arhitektura grada priča priču o krvi, bolu, dženazama i žalosti, ali istovremeno lica ljudi pokazuju velikodušnost i toplinu koju rijetko gdje srećete. Grle vas, kaže, i žele da se osjećate sigurno među njima. Rediteljica Annemarie Jacir joj je povjerila da je u Sarajevu osjetila nadu jer je to ono što će Palestina jednog dana biti. Ta misao joj je ostala urezana u sjećanje kao nešto što joj daje snagu da nastavi čekati pravo na povratak kući.

Na kraju razgovora, Al Massri je izrazila divljenje prema Sarajevo Film Festivalu i njegovoj sposobnosti da prihvati buduće talente čije će priče donijeti pitanja socijalne pravde u prvi plan. Vjeruje da će festival sticati sve veću reputaciju i da ne postoji bolja zajednica od ove koja bi razumjela i podržala umjetnike čija djela nose teške istine. Nada se da će se vratiti, a Sarajevo će je, sudeći po njenim riječima, uvijek dočekati otvorenih ruku kao što je to učinilo i ovaj put.