Umjetna inteligencija u nacionalnom laboratoriju Oak Ridge u Tennesseeju radila je više od 25 sati bez pauze, slažući pojedinačne molekule po bakrenoj površini u savršeni uzorak koji oponaša grafen.
Istraživači iz Centra za znanost o nanofaznim materijalima (CNMS) objavili su u časopisu ACS Nano kako su razvili potpuno automatizirani sustav koji gradi funkcionalne materijale atom po atom. Umjesto ljudskog rukovatelja, sustavom upravlja računalni vid i model strojnog učenja koji sam otkriva najbolju strategiju pomicanja molekula.
Umjetne rešetke umjesto prirodnih materijala
Znanstvenici su dosad uglavnom otkrivali materijale u prirodi. Ovaj pristup okreće logiku: inženjeri definiraju željeno elektronsko ponašanje, a umjetna inteligencija gradi strukturu koja ga proizvodi. Tim je demonstrirao uspjeh gradeći umjetnu grafensku rešetku od 37 molekula u savršenom saćastom uzorku, a potom je potvrdio da materijal funkcionira pronalaskom takozvane Diracove točke — jedinstvenog elektronskog potpisa koji se pojavljuje samo u pravom grafenu.
Kao dodatnu demonstraciju preciznosti, umjetna inteligencija je molekulama doslovno ispisala akronim ORNL na bakrenoj površini. Svaka pojedinačna manipulacija trajala je otprilike minutu, a cijela konstrukcija od 37 molekula zahtijevala je oko 900 pokušaja tijekom 25 sati neprekidnog rada.
Programiranje materije
Ključ inovacije je kombinacija dva AI-modela. Model pod nazivom YOLO služi kao “oči” — brzo detektira molekule na bakrenoj površini. Drugi model, temeljen na pojačanom učenju, djeluje kao “mozak” koji procjenjuje različite strategije pomicanja i prima numeričku nagradu ovisno o uspjehu. Najveća nagrada dolazi kada molekula stigne na željeno mjesto, a model povezuje uspjeh s kombinacijom električne struje, napona i brzine manipulacije koji su do njega doveli.
Autori ističu da proces još nije u potpunosti autonoman jer ljudski operater mora povremeno intervenirati kako bi kondicionirao ili popravio vrh mikroskopa ako postane nestabilan. Unatoč tome, Ganesh Narasimha, jedan od voditelja istraživanja, kaže da je riječ o “atomski preciznoj proizvodnji sa značajno smanjenim ljudskim unosom”.
Kvantna računala na vidiku
Sljedeći korak prema kojem istraživači streme jest “obrnuti dizajn”: znanstvenik definira željeno elektronsko svojstvo, a umjetna inteligencija samostalno određuje i gradi potrebnu strukturu. To bi moglo ubrzati razvoj topoloških kubita — gradivnih blokova za iznimno stabilna kvantna računala.
Pitanje koje se nameće, a koje izvor ne postavlja, jest tko će kontrolirati tehnologiju koja materiju pretvara u programibilni resurs. Ako se atomska preciznost spoji s umjetnom inteligencijom, tko jamči da će takvi kapaciteti ostati u rukama javnih institucija, a ne nekoliko tehnoloških monopola? Povijest nas uči da svaka revolucionarna proizvodna tehnika — od tiska do poluvodiča — najprije služi onima koji je financiraju. Hoće li ovaj put biti drugačije, ovisit će o političkoj volji da se strateška istraživanja zadrže pod javnim nadzorom.
ai ovo-ono: mene zanima zasto se vec dugo malo il’ nimalo
spominju kvantni kompijuteri – jos dobro, steta da se baci;)
Meni je zanimljivije otkriće o 3D printerima. Pretpostavljam da znate za ove printere koji mogu isprintati od plastike sve i svašta od igrački do zupčanika dijelova za auto. Čak postoje printeri koji mogu printati dijelove od željeza i raznih drugih slitina. Ono što je meni zanimljivo da je privi takav printer patentiran još 1970 godine,ali je bio zaključan pod patentom sve do prije nekoliko godina. Nitko nije mogao koristiti taj patent jer izgovor je bio da nitko nije htio platiti prava na patent da bi ranije počeli koristiti tehniku 3D printanja. Zato su se ti printeri tek sada pojavili kada je isteklo patentno pravo.