fbpx

Rodna gruda se ne prodaje lako

Staro selo kuce seper

Poznavao sam neke ljude koji su pred kraj života bili u neimaštini, ali nisu željeli prodati svoj posljednji komad zemlje, potkućnicu, kako bi ublažili svoje posljednje probleme.

Neki su imali i vrijedne kuće, i da su to prodali, mogli su sasvim mirno, bez stresa, provesti ostatak života. Ali oni to nisu željeli učiniti ni po koju cijenu. I kako sam stariji, sve više razumijem te ljude. Čini mi se da bih se i ja u takvoj situaciji slično ponašao.

Eto, ja sada imam kuću i zemljište naslijeđeno od roditelja u mom rodnom selu, a moja djeca žive daleko i ne vjerujem da će se nekada vratiti tamo gdje su rođeni. Ta kuća će im biti samo teret i obaveza. Njima bi bilo lakše da je ja nekada prodam i riješim ih brige, ali meni je već sada jasno da to neću moći učiniti. Jer, nije to tek tako lako prodati, ne samo zbog činjenice da tamo nema ljudi, pa tako ni kupaca i da bih, ako bih eventualno i uspio prodati cijelo imanje, za njega dobio mizernu sumu novaca. Teško bi mi je prodati zbog svega onoga nematerijalnoga što odlazi uz to imanje.

Moje dvorište je puno uspomena. Kad u njega uđem, oko mene ožive stare slike i kao da život dobije neku novu dimenziju. Evo, tu je bila jabuka koju sam još kao dijete sadio sa svojim ocem. U istom redu su bile još dvije jabuke i kajsija, ali one su mnogo ranije stradale, a jabuka je tek u ratu uvenula od brojnih gelera. Pored puta je bila stara kuća. Ja sam rođen u još starijoj, koja je bila koji metar dalje, za koju znam samo iz priče starijih, ali staru kuću o kojoj pričam pamtim kao prvu u kojoj sam živio, još od vremena kad je bila nedovršena. U njoj sam odrastao i živio do kraja školovanja. Bila je zidana ciglom, ali je ispočetka imala drvene stepenice. Imala je dva podruma u kojima sam se nekada mogao uspraviti, ali kad sam porastao, to više nije bilo moguće. Podrumi su bili puni tajni, meni nepoznatih i poznatih alatki i stvari za koje sam samo nagađao čemu su služile. Kasnije sam imao zečeve i smjestio ih u podrum, a onda je zečica iskopala rupu sve do ispod temelja i tamo napravila sebi logu, a neko vrijeme kasnije kuća se tu počela slijegati i pucati.

Kad pogledam ogradu, sjetim se kako je, dok sam bio mali, krivudala i kako je drvena taraba pratila tako krivudavo voćke u međi. Onda su moj otac i susjed sjeli i dogovorili se da isprave među i da postave pravu, čvrstu ogradu. Neke od voćaka u staroj međi su tako promijenile vlasnika, ali na zadovoljstvo i jednog i drugog susjeda. Jedan orah koji sam ja sadio još je živ, ali sada je susjedov, a jedan je susjedov još živ, a sada je moj.

Ispred vrata štale, u kojoj je uvijek bilo po nekoliko lastavičjih gnijezda, nekada je bio još jedan bunar, jer prastara kuća je bila na toj strani potkućnice. Zasuli smo ga jer je smetao, ali ja znam da je i sada tu, ispod mojih nogu, da bi se mogao samo očistiti i koristiti ako bi trebalo. To gotovo niko ne zna osim mene i nekoliko članova obitelji. Otac mi je pričao kako je za vrijeme rata, nakratko napuštajući kuću, u taj bunar u strahu spustio pištolj vezan za žicu, ali je ostao odsutan duže nego što je namjeravao i pištolj je toliko zarđao da je bio neupotrebljiv.

Sjećam se i po imenu svake krave i konja koje smo imali. Pamtim i gdje smo zakopali starog konja Dundina nakon što je uginuo od starosti. Sjećam se i tužnog mukanja krava kad smo od njih oduzimali telad i i odvozili ih na pijacu. Nezaboravne su mi gomile drva koje su dovožene iz šume kako bi se pripremio ogrjev za zaimu i gomile kukuruza koji bi se istovarao za vrijeme berbe i istovarao prije unošenja u koš. Vidim se kao dječačića koji po dvorištu, nesigurno držeći upravljač bicikla, vozi svoje prve krugove oko gomile šljunka pripremljene za nasipanje neravnina po dvorištu.

Pored puta je, tamo gdje je bila prastara kuća, još dok sam bio malen napravljena dvorišna zgrada s četiri garaže za poljoprivrednu mehanizaciju i s još nekim radionicama. U posljednjem ratu je srušena, ostao je samo zid od puta koji se toliko nakrivio prema putu da je prijetio padom. Moj prika nam je obnavljao porušeno imanje i nije dozvoljavao da se taj zid, dvadesetak metara dug, sruši, nego je smislio način kako da ga pomoću čeličnih sajli našpanuje, ispravi i učvrsti, tako da je sada jači nego što je bio, a time i cijela obnovljena zgrada.

Na tu zgradu se penju vinove loze koje smo sadili moj sin i ja. A ispred kuće je još uvijek loza koju sam posadio kao osnovac. To je bilo moje prvo sađenje voćke, baš uz onaj ćošak kuće koji je kasnije zečica porušila gradeći svoju kuću. Nisam dao uništiti ovu lozu, mada je smetala, kad smo pravili novu kuću. Ukopao sam je kroz zemlju i odveo nekoliko metara dalje, a onda opet podigao na novi vinograd.

I sve ovo, i još mnogo drugoga, vidim uvijek kad sam u svom dvorištu. Pa, kako onda prodati kuću i potkućnicu, kad uz njih odlaze i sve te uspomene? Da, mogao bih ja njih zadržati u sjećanju, ali ih više ne bih osjećao isto, činilo bi mi se da sam in izdao, odrekao ih se, a samim time odrekao se i dijela sebe. Koja je to cijena za koju bi se čovjek odrekao osjećaja da hoda po svome komadu zemlje, baš onom koji je dio njega, s kojim je srastao i s kojim čini neraskidivu cjelinu?

Znam i mnoge ljude koji su prodali rodnu grudu. Neki možda i nisu bili toliko vezani za nju iz raznih razloga, ali vjerujem da većina jest. Mogu samo zamisliti koliko im je bilo teško to uraditi i kolika ih je muka na prodaju natjerala. A imam i jednu prijateljicu koja je na vrhuncu krize prodala i rodnu kuću, a onda je naknadno uspjela doći do novaca i vratiti ponovo kuću u svoj posjed. Njenoj sreći nije bilo kraja.

Može se imati mnogo kuća. Ipak, kažu da se za samo jednu može reći da je naš dom.

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

Nije pronađen nijedan rezultat.

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
13 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
Moreno
Gost
Moreno
1 godina prije

Bitka za “rodnu grudu” će se izgubit ako se ne promini svijest o vlastitom dugoročnom opstanku na štetu kratkoročne materijalne dobiti. Kad pogledan povijest u mojemu okruženju u zadnjih 100 godin mogu vidit kako su ljudi napuštali svoje rodne krajeve ugkavnom radi ekonomskih kriza, ratova, ali i politike. Početkom prošloga… Pročitaj više »

Aga
Gost
Aga
1 godina prije
Reply to  Moreno

Jedan od boljih komentara koji sam procitao… istina o dosljacima koji samo gledaju ekonomske vrijednosti dans sutra urusiti ce vrijednosti zbog koji su dosli radi nametanja svojih vrijednosti radi.kojih su pobjegli, s druge strane ilo su politicki jako.malo.aktivni ili zalazu se za vrijednosti koje su ih prisilile na.bijeg. Covjek se… Pročitaj više »

Siniša
Gost
Siniša
1 godina prije
Reply to  Aga

Tvoj je komentar i bolji.

tedi
Gost
tedi
1 godina prije

Kada se nekada ucila sociologija,prvo se kaze ,sta covijek dobije u djetinjstvu to u naprtnjaci na ledima vuce cjeli zivot,sa tu i tamo malim promijenama.Obitelj je ta koja formira osobu,e sada se ide na manipulacije svijesti da se izbrise sijecanje,ali to je teska rabota,jer mozak niko do sada nije spoznao… Pročitaj više »

Siniša
Gost
Siniša
1 godina prije

Ostavi se toga, riješiće to neko pametniji i odlučniji a ti se vrati kući kada budeš u manjim obavezama i stvori nekakav raj svoj za sve vas….možda odluče da i ne prodaju.

Zax
Gost
Zax
1 godina prije

Jeb… kucu. Da je dobra i vuk bi je imao. Samo trosak. Pogotovo ako ne zivis u njoj. Zemlja je vec drugo. Ona ne propada, Ne trazi odrzavanje. Ne trazi nikakvo ulaganje. Nju nikad nebi prodao

Koba
Gost
Koba
1 godina prije
Reply to  Zax

Polako, polako. Uvezli su sve moguće poreze, doći će i onaj na zemlju. Ako ima u Americi ima da bude i ovdje.

Ua političari
Gost
Ua političari
1 godina prije

Ispričaću jedan vic. Bili otac i sin crvi. Dođe jednog dana sin kod oca i pita ga: Tata jel tačno da crvi mogu da žive i na drugim mestima sem u gov…, gde mi živimo? Tačno je sine. Jel tačno da mogu da žive u mesu, jabukama, jagodama? Tačno je… Pročitaj više »

Koba
Gost
Koba
1 godina prije
Reply to  Ua političari

Čovjek koji ima nešto svoje, neku sigurnost, bilo kakvu, ima mogućnost reći ne. Koliko toliko, ali mnogo više nego razbijeni proleter sa privremenom adresom i imovinom koja stane u kofer. Pogledaj one ekonomske migrante koji spavaju po šupama i na sve načine pokušavaju kupiti kartu za bolju budućnost. Nisu ni… Pročitaj više »

debeli pas
Gost
debeli pas
1 godina prije

Po meni je rodna gruda osnova i ishodište za sva smislena djelovanja tijekom života. Mi koji hodamo po njoj samo smo jedan dio priče.

Perun
Gost
Perun
1 godina prije

Hvala za clanak gospodine Kobas …Samo jedno mjesto na svijetu se zove dom…Rodna gruda…Zemlja mojih predaka i djedova….

acrobat
Gost
acrobat
1 godina prije

Romantično i simpatično! Ne bi bilo zgoreg nešto i iz čobanske mladosti Ivo.

Grom
Gost
Grom
1 godina prije

Primitivno razmišljanje, da ne kažem Balkansko jer diljem svijeta postoje narodi koji imaju isti pogled u vezi ovoga teksta.

POVEZANE VIJESTI

Nije pronađen nijedan rezultat.

Izbornik