Rodna gruda se ne prodaje lako

Staro selo kuce seper

Poznavao sam neke ljude koji su pred kraj života bili u neimaštini, ali nisu željeli prodati svoj posljednji komad zemlje, potkućnicu, kako bi ublažili svoje posljednje probleme.

Neki su imali i vrijedne kuće, i da su to prodali, mogli su sasvim mirno, bez stresa, provesti ostatak života. Ali oni to nisu željeli učiniti ni po koju cijenu. I kako sam stariji, sve više razumijem te ljude. Čini mi se da bih se i ja u takvoj situaciji slično ponašao.

Eto, ja sada imam kuću i zemljište naslijeđeno od roditelja u mom rodnom selu, a moja djeca žive daleko i ne vjerujem da će se nekada vratiti tamo gdje su rođeni. Ta kuća će im biti samo teret i obaveza. Njima bi bilo lakše da je ja nekada prodam i riješim ih brige, ali meni je već sada jasno da to neću moći učiniti. Jer, nije to tek tako lako prodati, ne samo zbog činjenice da tamo nema ljudi, pa tako ni kupaca i da bih, ako bih eventualno i uspio prodati cijelo imanje, za njega dobio mizernu sumu novaca. Teško bi mi je prodati zbog svega onoga nematerijalnoga što odlazi uz to imanje.

Moje dvorište je puno uspomena. Kad u njega uđem, oko mene ožive stare slike i kao da život dobije neku novu dimenziju. Evo, tu je bila jabuka koju sam još kao dijete sadio sa svojim ocem. U istom redu su bile još dvije jabuke i kajsija, ali one su mnogo ranije stradale, a jabuka je tek u ratu uvenula od brojnih gelera. Pored puta je bila stara kuća. Ja sam rođen u još starijoj, koja je bila koji metar dalje, za koju znam samo iz priče starijih, ali staru kuću o kojoj pričam pamtim kao prvu u kojoj sam živio, još od vremena kad je bila nedovršena. U njoj sam odrastao i živio do kraja školovanja. Bila je zidana ciglom, ali je ispočetka imala drvene stepenice. Imala je dva podruma u kojima sam se nekada mogao uspraviti, ali kad sam porastao, to više nije bilo moguće. Podrumi su bili puni tajni, meni nepoznatih i poznatih alatki i stvari za koje sam samo nagađao čemu su služile. Kasnije sam imao zečeve i smjestio ih u podrum, a onda je zečica iskopala rupu sve do ispod temelja i tamo napravila sebi logu, a neko vrijeme kasnije kuća se tu počela slijegati i pucati.

Kad pogledam ogradu, sjetim se kako je, dok sam bio mali, krivudala i kako je drvena taraba pratila tako krivudavo voćke u međi. Onda su moj otac i susjed sjeli i dogovorili se da isprave među i da postave pravu, čvrstu ogradu. Neke od voćaka u staroj međi su tako promijenile vlasnika, ali na zadovoljstvo i jednog i drugog susjeda. Jedan orah koji sam ja sadio još je živ, ali sada je susjedov, a jedan je susjedov još živ, a sada je moj.

Ispred vrata štale, u kojoj je uvijek bilo po nekoliko lastavičjih gnijezda, nekada je bio još jedan bunar, jer prastara kuća je bila na toj strani potkućnice. Zasuli smo ga jer je smetao, ali ja znam da je i sada tu, ispod mojih nogu, da bi se mogao samo očistiti i koristiti ako bi trebalo. To gotovo niko ne zna osim mene i nekoliko članova obitelji. Otac mi je pričao kako je za vrijeme rata, nakratko napuštajući kuću, u taj bunar u strahu spustio pištolj vezan za žicu, ali je ostao odsutan duže nego što je namjeravao i pištolj je toliko zarđao da je bio neupotrebljiv.

Sjećam se i po imenu svake krave i konja koje smo imali. Pamtim i gdje smo zakopali starog konja Dundina nakon što je uginuo od starosti. Sjećam se i tužnog mukanja krava kad smo od njih oduzimali telad i i odvozili ih na pijacu. Nezaboravne su mi gomile drva koje su dovožene iz šume kako bi se pripremio ogrjev za zaimu i gomile kukuruza koji bi se istovarao za vrijeme berbe i istovarao prije unošenja u koš. Vidim se kao dječačića koji po dvorištu, nesigurno držeći upravljač bicikla, vozi svoje prve krugove oko gomile šljunka pripremljene za nasipanje neravnina po dvorištu.

Pored puta je, tamo gdje je bila prastara kuća, još dok sam bio malen napravljena dvorišna zgrada s četiri garaže za poljoprivrednu mehanizaciju i s još nekim radionicama. U posljednjem ratu je srušena, ostao je samo zid od puta koji se toliko nakrivio prema putu da je prijetio padom. Moj prika nam je obnavljao porušeno imanje i nije dozvoljavao da se taj zid, dvadesetak metara dug, sruši, nego je smislio način kako da ga pomoću čeličnih sajli našpanuje, ispravi i učvrsti, tako da je sada jači nego što je bio, a time i cijela obnovljena zgrada.

Na tu zgradu se penju vinove loze koje smo sadili moj sin i ja. A ispred kuće je još uvijek loza koju sam posadio kao osnovac. To je bilo moje prvo sađenje voćke, baš uz onaj ćošak kuće koji je kasnije zečica porušila gradeći svoju kuću. Nisam dao uništiti ovu lozu, mada je smetala, kad smo pravili novu kuću. Ukopao sam je kroz zemlju i odveo nekoliko metara dalje, a onda opet podigao na novi vinograd.

I sve ovo, i još mnogo drugoga, vidim uvijek kad sam u svom dvorištu. Pa, kako onda prodati kuću i potkućnicu, kad uz njih odlaze i sve te uspomene? Da, mogao bih ja njih zadržati u sjećanju, ali ih više ne bih osjećao isto, činilo bi mi se da sam in izdao, odrekao ih se, a samim time odrekao se i dijela sebe. Koja je to cijena za koju bi se čovjek odrekao osjećaja da hoda po svome komadu zemlje, baš onom koji je dio njega, s kojim je srastao i s kojim čini neraskidivu cjelinu?

Znam i mnoge ljude koji su prodali rodnu grudu. Neki možda i nisu bili toliko vezani za nju iz raznih razloga, ali vjerujem da većina jest. Mogu samo zamisliti koliko im je bilo teško to uraditi i kolika ih je muka na prodaju natjerala. A imam i jednu prijateljicu koja je na vrhuncu krize prodala i rodnu kuću, a onda je naknadno uspjela doći do novaca i vratiti ponovo kuću u svoj posjed. Njenoj sreći nije bilo kraja.

Može se imati mnogo kuća. Ipak, kažu da se za samo jednu može reći da je naš dom.

Ako vam se članak svidio, podijelite ga ->

13
Ostavite komentar

avatar
10000
9 Grupirani komentari
4 Odgovori unutar grupe
0 Pratitelji
 
Komentar koji izaziva reakcije
Najaktivniji komentar
13 Komentatori
GromacrobatPerunKobaKoba Zadnji aktivni komentator
  Pretplati se  
najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Moreno
Gost
Moreno

Bitka za “rodnu grudu” će se izgubit ako se ne promini svijest o vlastitom dugoročnom opstanku na štetu kratkoročne materijalne dobiti.

Kad pogledan povijest u mojemu okruženju u zadnjih 100 godin mogu vidit kako su ljudi napuštali svoje rodne krajeve ugkavnom radi ekonomskih kriza, ratova, ali i politike.
Početkom prošloga stoljeća odkaziko se u prekooceanske zemlje i ti su se vraćali u malom broju zbog udaljenosti, a od tih šta su došli bilo je onih koji “nisu uspili” i onih koji su “uspili”.
Nakon WWII se također odlazilo, ali se i vraćalo u svoje krajeve.
Oni koji su otišli u zadnjih 10-ak godina malo će se vraćat jer za razliku od predhodnih dosta njih se neće ni imat di vratit. Također danas postoje “imigracije” sa drugih kontinenata koje prije nisu postojale. Ono šta je postojalo bile su lokalne migracije sela – gradovi.
Kroz cilo vrime politika je određivala ko će di, naročito na lokalnom nivou.
Međutim triba imat na umu da i onima koji danas emigriraju iz Azije i Afrike također čupaju korjeni iz njihovih rodnih krajeva, a sve se to događa na umjetan način, za razkiku od prije kad su migracije bile potaknute prirodnim katastrofama i otkrivanjem pa naseljavanjem novih kontinenata.
Masama se puno lakše upravlja kad im se iščupaju korjeni i kade se te mase dovedu u nove sredine di su u potpunosti ovisne o vladama.
To je način ovladavanja prirodnim resursima kako bi se iz umova izbacila svijest o pravu svake ljudske na prirodne resurse.
Najjedostavniji primjer je Irska u kojoj je voda bila besplatna, e sad jasno je kako ljude sa naših prostora koji su se zadnjih godina odselili tamo boli neka stvar za prirodne resurse Irske i logično je kako će upravo doseljenici bit politička opozicija starosjediocima i podržavat će politiku koja njima kratkoročno koristi, ali dugoročno to vodi u propast jer su i ti koji su sa naših prostora odselili već bili programirane percepcije.
Ništa se neće prominit bez promjene sistema koji ide u smjeru svijetske vlade koja bi vladala masom rastopljenom u loncu za taljenje bez traga svijesti o bilo kakvom identitetu.

Aga
Gost
Aga

Jedan od boljih komentara koji sam procitao… istina o dosljacima koji samo gledaju ekonomske vrijednosti dans sutra urusiti ce vrijednosti zbog koji su dosli radi nametanja svojih vrijednosti radi.kojih su pobjegli, s druge strane ilo su politicki jako.malo.aktivni ili zalazu se za vrijednosti koje su ih prisilile na.bijeg. Covjek se veze za lokaciju rodjenja dom i obitelj oduzmi mu to i on je mobilan i apsolutno ne bitan i apsolutno mu je ista drugo nebitno. Civilizacija je nastala zbog farmera i vezanja na jedno mjesto… ova danasnja civilizacija unistava sve temelje od spola,obicaja,doma,obitelji. Sve sto covjeka odredhuje kao bice nebitno je

Siniša
Gost
Siniša

Tvoj je komentar i bolji.

Perun
Gost
Perun

Hvala za clanak gospodine Kobas …Samo jedno mjesto na svijetu se zove dom…Rodna gruda…Zemlja mojih predaka i djedova….

debeli pas
Gost
debeli pas

Po meni je rodna gruda osnova i ishodište za sva smislena djelovanja tijekom života. Mi koji hodamo po njoj samo smo jedan dio priče.

acrobat
Gost
acrobat

Romantično i simpatično! Ne bi bilo zgoreg nešto i iz čobanske mladosti Ivo.

tedi
Gost
tedi

Kada se nekada ucila sociologija,prvo se kaze ,sta covijek dobije u djetinjstvu to u naprtnjaci na ledima vuce cjeli zivot,sa tu i tamo malim promijenama.Obitelj je ta koja formira osobu,e sada se ide na manipulacije svijesti da se izbrise sijecanje,ali to je teska rabota,jer mozak niko do sada nije spoznao niti ce spoznati.ovi vajni eksperti sto tamburaju o korigirannju misli covijeka u velikim su zabludama,MSM im daju veliki prostor u propagandne svrhe a efekti su im slabi.Kaze narod sto se vrti na TV,kao i internetu i treba ih provijeravati, su velike lazi,a roba je sranje.

Ua političari
Gost
Ua političari

Ispričaću jedan vic. Bili otac i sin crvi. Dođe jednog dana sin kod oca i pita ga: Tata jel tačno da crvi mogu da žive i na drugim mestima sem u gov…, gde mi živimo? Tačno je sine. Jel tačno da mogu da žive u mesu, jabukama, jagodama? Tačno je sine. A tata, jel možemo mi da odemo odavde i da ne živimo više u gov… i da odemo da živimo u mesu, jagodama, jabukama? Tačno je sine. Pa zašto onda ne odemo, tata? Ne stavlja se otadžbina tako lako.

Koba
Gost
Koba

Čovjek koji ima nešto svoje, neku sigurnost, bilo kakvu, ima mogućnost reći ne. Koliko toliko, ali mnogo više nego razbijeni proleter sa privremenom adresom i imovinom koja stane u kofer. Pogledaj one ekonomske migrante koji spavaju po šupama i na sve načine pokušavaju kupiti kartu za bolju budućnost. Nisu ni naši ljudi koji će do penzije plaćati preskupe najamnine po Dablinu u puno boljoj situaciji, ali ipak većina njih ima siguran roditeljski dom. Što ti kao takav, sam, realno možeš. Možeš li se pobuniti, tražiti nešto više? Teško, jedinka je lako zamjenjiva. Uvijek ima neki pakistanac koji će raditi isto za manje, a što nekog kapitalistu tamo briga radi li hrvat ili pakistanac, njemu je bitan samo konačni račun. Taj način života u stalnom pokretu, bez adrese, bez obaveznog mirovinskog i zdravstvenog možda se čini primamljiv nekom mladom, zdravom, samom. No mladost brzo ode, s njom i zdravlje, znaju doći i djeca, a što ćeš onda.

Siniša
Gost
Siniša

Ostavi se toga, riješiće to neko pametniji i odlučniji a ti se vrati kući kada budeš u manjim obavezama i stvori nekakav raj svoj za sve vas….možda odluče da i ne prodaju.

Zax
Gost
Zax

Jeb… kucu. Da je dobra i vuk bi je imao. Samo trosak. Pogotovo ako ne zivis u njoj. Zemlja je vec drugo. Ona ne propada, Ne trazi odrzavanje. Ne trazi nikakvo ulaganje. Nju nikad nebi prodao

Koba
Gost
Koba

Polako, polako. Uvezli su sve moguće poreze, doći će i onaj na zemlju. Ako ima u Americi ima da bude i ovdje.

Grom
Gost
Grom

Primitivno razmišljanje, da ne kažem Balkansko jer diljem svijeta postoje narodi koji imaju isti pogled u vezi ovoga teksta.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik