Sjećanje na Halila Džananovića

Masina za pisanje pisaca masina

Ovih dana je umro književnik i novinar Halil Džananović, Srebreničanin koji je od 1993. godine živio u Nizozemskoj, gdje je i preminuo u 67. godini života.

Halila sam i upoznao u Nizozemskoj, čim je doselio. Bilo je to na promociji moje knjige na koju je i on došao i tu, vrlo nadahnuto, izgovorio jednu pjesmu, za što je od publike bio nagrađen iskrenim i dugotrajnim pljeskom. Bio je vrlo darovit recitator, pjesme je govorio poput školovanog glumca.

Lako je bilo zbližiti se s njim. Dobroćudan, otvoren, nije postavljao nikakve prepreke između sebe i drugih. Prvi je pružao ruku i tvoje je bilo samo da je prihvatiš. Zbog udaljenosti se nismo često viđali, ali su nam susreti uvijek bili dragi, iskreno smo im se radovali. Na jedan od njih mi je donio i pjesmu koju je posvetio meni i još jednom našem drugaru, Fikretu. Odnio sam je u Bosnu i čuvam je s još nekim dragim uspomenama.

Ali Halil je bio neobičan u svom književnom radu. Toliko neobičan da ja takvog nikada više nisam upoznao. Naime, on je stvarao mnoge divne pjesme, ali ih nije zapisivao. Neke je znao napamet, neke je zaboravio, i tako su samo neke, malobrojne, preživjele. Znam da su mu prijatelji nudili da mu oni zapišu pjesme koje je tada znao napamet, i ja sam mu nudio svoju pomoć oko toga, ali on nije bio zainteresiran. Dakle, ne samo da nije objavljivao pjesme u vidu knjiga, nego ih mnoge nije nigdje zapisao. Evo, tek 2016. godine je objavio jednu zbirku pjesama, Tragač, i jednu proze, Kobac, i to će, čini se, biti sve što će iza njega ostati od njegovog književnog stvaralaštva. Ako se neko ne nađe ko je u stanju pronaći nešto po radio-emisijama, novinama i raznim snimljenim nastupima. A možda je u posljednje vrijeme nešto i zapisivao pa da ima i neobjavljenih rukopisa, ne znam to.

Znam samo da je Halil bio još bolji čovjek nego što je to imao priliku pokazati. Znam da je bio bolji i plodniji pisac nego što će trag iza njega to posvjedočiti. A znam i da će se o njemu manje pričati nego što zaslužuje, jer se on za života nigdje nije nametao. Sve to, a i još ponešto, razlog je što ga se ovim putem sjećam i ovako s njim opraštam.

Dok ovo pišem, moguće je da je upravo u toku njegova dženaza. Neka mu je laka bosanska zemlja, koju je odabrao za svoje posljednje počivalište.

Halil Džananović

FOTO: Halil Džananović

Ako vam se članak svidio, podijelite ga ->

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Son of Alerik
Gost
Son of Alerik

Možda je Halil, baš kao i mnogi od nas mislio kako ‘ima vremena’, napravit ću, a možda na svoje pjesme i prozu nije gledao našim očima već ih držao kao nuspojave života samog. Neki ljudi su vrlo strogi suci sebi samima, drugima će oprostiti lako, sebi teško. Ne znam je li Halil bio takav. Gledam to blago lice, sijedu kosu i bradu, kao da je glumac u najboljoj ulozi života i taj pogled iz kojeg vidiš da zna…Lijepo je od autora što se sjetio kolege po peru.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik