Svi griješimo

Dva puta greska odabir

Nije lako priznati grešku. Neki ljudi to ne žele učiniti ni onda kada je svima očito da su pogriješili, pa čak i njima samima.

Više puta sam slušao ljude, često poznate, u njihovim intervjuima, kako, kad ih pitaju šta bi promijenili u svom životu kad bi ponovo imali priliku birati, odgovaraju da ne bi ništa mijenjali. Možda neki tako žele izbjeći dodatna pitanja, možda se žele predstaviti sigurnijima u sebe nego što to stvarno jesu, možda stvarno misle da ne bi ništa mijenjali kako bi osjetili i neugodnosti koje su imali u životu jer i njih treba iskusiti, a možda neki stvarno smatraju da ništa nisu pogriješili pa zbog toga ne bi ništa ni mijenjali.

Ja, opet, kad razmišljam o svojim postupcima iz prošlosti nađem toliko svojih pogrešnih odluka da ponekad pomislim kako i nisam tako dobar i pametan kako o sebi mislim. Kad bih sad mogao ponovo odlučivati o nekim događajima i svojim postupcima u prošlosti, itekako bih imao izmjena. Baš danas razmišljam o svom radu u prosvjeti i o tome kako sam surađivao s roditeljima svojih učenika. Neću navoditi ono što mislim da sam uradio dobro. Znam da se u prošlost ne mogu vratiti, ali kad bih sad bio na istom zadatku nešto bih tu uradio što mislim da nisam uradio kad sam to mogao, a trebao sam. Evo samo jedan primjer.

Nikada, ama baš nikada, nisam pozvao, posjetio, ili na bilo koji način nekom roditelju posebno pohvalio njegovo dijete, osim na redovnim roditeljskim sastancima ili u redovnim pojedinačnim kontaktima s roditeljima. A bilo je tako dobrih, divnih učenika, divnih momaka i djevojaka koji su zaslužili i mnogo više od posebne pohvale. Zar je bilo tako teško reći neku lijepu riječ na susretu s roditeljem upriličenom samo zbog dobrog djela njihovog djeteta? Zar oni koji odgajaju djecu trebaju posebno zvati roditelje samo kada im trebaju reći kako su njihova djeca problematična?

Učenici nekada urade tako divne stvari da nas zadive, da nas nekada i zastide što mi nismo uradili to što su učinili oni. Da sam sada u prilici, u takvom slučaju pozvao bih bar jednog roditelja godišnje, ili ga posebno posjetio ako bih procijenio da mu ne trebam uzeti mnogo vremena, ili mu napisao poruku, da treba biti ponosan na to kako je odgojio dijete. Roditelj bi bio sretan i zbog toga što ima dodatnu potvrdu da mu je dijete na pravom putu i zbog toga što je to i ogledalo njegovog odgojnog rada. Vjerujem da je malo roditelja koji bi mi zamjerili za takvu gestu čak da samo zbog toga dođu u školu i potroše nešto vremena. Kako sam stariji, sve više vjerujem kako je važno i pohvaliti dobro, a ne samo kritizirati loše. Ni u jednom ni u drugom slučaju ne treba pretjerivati, ali ni škrtariti.

Možda će neko reći kako bi bolje bilo da ostanem pri bivšem ponašanju i ne mijenjam mišljenje o ovom pitanju. Možda bi taj neko bio i u pravu. Možda. A eto, i to bi bio samo još jedan dokaz da sam grešan, onda ili sada. I vjerujem da se toga ne treba baš mnogo stidjeti. Veća je sramota ići u pogrešnom smjeru i kada shvatite da je on pogrešan.

Ako vam se članak svidio, podijelite ga ->

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Mlata
Gost
Mlata

Tako je i sa celim državama, ako u samom startu čine grešku i kasnije se osveste džaba je, mora se živeti s njom, ne postoji način ispraviti “stvar”…a to boli

otpisani
Member
otpisani

Ivo, ako je ovo opisano u članku jedini razlog zbog kojega bi se opet volio roditi, ja nemam ništa protiv i imaš moj potpuni i bezuvjetni pristanak 😉

B.A.N.
Gost
B.A.N.

Ivo, lako je vama priznati greške kad ste čovjek na mjestu, ali kako da greške prizna yebivjetar ka ča san na priliku ja? Nisam bio na ispovijedi od (firme), mislim svete potvrde.
Nije meni problem priznat velečasnom da sam griješio puno, nego kako da mu kažem istinu, da se ne kajem, i da želim griješiti još dugo?

Čoban
Gost
Čoban

Odrasli ne vole priće,one su za malu djecu.Bio nekad i tako dalje.Ipak priće nas uče kako bi trebali postupati ili ne postupiti,logika svakog će presuditi.Kako sam sebe osuđivati,pa ne treba ,možda dati drugom savjet ,a sam neka odluči.Osobno ne bi ništa mijenjao i drugima preporućio da postupe slično kao i ja ,ako su sadašnjom situacijom bez brijeha.

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah

RAČUNAJTE SA NAMA

Imao sam djaka kojeg sam na trubi učio kako se svira ”Bježimo!Povlačimo se!”
,a mali je imao sluha da svira crkveno zvono ali to je bila želja roditelja.

Pitao sam ga koliko je milion i po dijeljeno sa 3,14 ?
Odgovorio je :Eee ,da da koliko je !
Upitah :Hoćeš da odgovoriš ?
Odgovorio je :Eee,da da odgovoriš !
Rekoh :Sutra dovedi roditelje !
Roditeljima sam sutradan rekao:
Vaš sin je jako nestašan !
Odgovorili su :
Eee,da da jako nestašan !

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah

Svi Vi griješite !
ISTINA !

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah

Nije lako !
Ali Ja priznajem sve Vaše greške !

Lucija
Gost
Lucija

Pa, sad…vrlo vjerojatno ti izvrsni i uspješni tipovi imaju intrinzičnu motivaciju; pohvala će više ohrabriti prosječne ili loše. A ovi zadnji su i uzrok što prosvjetni radnik nema vremena za one izvrsne…
Škola ovakva kakva jest je – “atavizam”…manje grupe, neke stvari (npr biljke i strane jezike) u vrtićku dob…
Najveća opasnost za djecu je mediokritetski ili lijeni nastavnik…

POVEZANE VIJESTI

Izbornik