Jesmo li se imali „rašta i roditi“?

U Crnoj Gori kažu da se imao „rašta i roditi“ onaj ko za sobom ostavi neki prepoznatljiv, koristan trag, a tu izreku spominje i Njegoš u svom Gorskom vijencu.

I svi mi se ponekad zapitamo hoće li nas se neko sjećati nakon naše smrti, a ako hoće, po čemu će to biti? Po dobru ili po zlu? Po krupnim, značajnim stvarima ili po sitnicama? I zanimljivo je kako je velika ta želja i potreba kod mnogih ljudi da „s ovog svijeta“ odu uvjereni da su bili važni, da će „biti upamćeni“. Sjećam se jednog čovjeka kome je glavna briga prije smrti bila hoće li ga trogodišnji unuk upamtiti. Čini mi se da je i umro u toj brizi i neizvjesnosti, i zahvaljujući tome, kad god se njega sjetim, uvijek ga se sjetim po toj njegovoj brizi.

Međutim, nije uvijek neki veliki uspjeh u životu garancija da ćete ostati upamćeni po njemu. A pitanje je i koliko je dobro što ste upamćeni, ako ste upamćeni po zlu. Ali ostavimo sve te ljude koji su već postali sinonimi za razne vrste zala. Ni kada uradimo nešto što se za našeg života slavi, pa možda i poslije smrti, nekada je upitno zaslužuje li to toliku slavu. Eto, Nobel je otac dinamita koji je donio mnogo koristi čovječanstvu, ali i mnogo nesreće. Nije on namjeravao raditi nešto što donosi nesreću, ali je njegov rad i za to iskorišten. I je li on donio dobro ljudima ili zlo? Ili, je li donio više dobra ili zla? O onima koji su radili na otkriću nuklearne energije da i ne govorimo. Čak i djela genijalnog Tesle su iskorištena ne samo da koriste ljudima, nego i da ih uništavaju. Od čovjeka koji je konstruirao poljoprivrednu mašinu, uzeli su ideju za napraviti automatsku pušku. Zato je uvijek pitanje koliko bi veliki, cijenjeni ljudi koji su ostali upamćeni kao zaslužni za napredak čovječanstva bili sada stvarno sretni kada bi mogli sagledati sve dobre i loše strane svoga rada. Možda bi neki poželjeli da nikada nisu uradili to što su uradili.

Na drugoj strani postoje i ljudi koji su uradili nešto što se u to vrijeme činilo beznačajnim, možda i štetnim. Napadali su ih, recimo, susjedi zbog otpada koji su stvarali, a kasnije se taj otpad pokazao dragocjenim. U mom selu, u kom su se ljudi masovno bavili korparstvom, bio je problem što je bilo mnogo like, kore s oguljenih šiba koju su ljudi bacali i tamo gdje ne treba, što je izgledalo vrlo ružno. Onda se jedna obitelj počela baviti proizvodnjom organske zemlje za uzgoj cvijeća za što je kao osnovnu komponentu koristila taj otpad. Odjednom je, od problema da se brdima natrule like zagađuje sredina, nastajala opasnost da uskoro neće biti dovoljno bazne sirovine za proizvodnju zemlje za cvijeće. „Na sreću“, došao je rat pa je sve propalo i taj se problem nije pojavio.

Malo je ljudi koji mogu učiniti velika djela po kojima će biti upamćeni. Većina je onih običnih, malih, koji će biti upamćeni samo u užem krugu ljudi i samo kraće vrijeme, možda tek generaciju-dvije. Neki će svojim djelima ostaviti traga, a da za to neće ni znati, a možda se neće ni znati ko je to djelo napravio. Eto, kako možemo znati ko se prvi sjetio staviti maramu iz koje se razvila kravata koja je sada poznata i prihvaćena gotovo u cijelom svijetu?

Zato trebamo raditi i živjeti ne razmišljajući mnogo o tome hoćemo li biti upamćeni i jesmo li se imali „rašta“ i roditi. Naše je da živimo svoj život po svojim ili i po tuđim pravilima, a drugi će procijeniti je li on bio uzaludan i nezapažen ili manje ili više važan.